Izbor tekstova
objavljenih u Globusu

prof. Tomislav Ivančić, In Memoriam (1938.-2017.)


Prvo što mi je proletjelo u mislima u trenutku kad mi je javljeno da je prof. Tomislav Ivančić umro, bilo je: Bože, umro je u petak, tj. istoga dana kad je umro i Isus, njegov "šef".
Prof. Ivančić je Isusa ("Isusa iz Nazareta", kako se najčešće izražavao u svojim predavanjima u zagrebačkoj Kinoteci ili na radiju) nazivao, tj. smatrao svojim šefom. Dakle, ne nekom veličinom ili nekim božanstvom kojemu se treba samo pobožno klanjati i bogobojazno izražavati svoje strahopoštovanje nego stvarnom, povijesnom osobom, dakle (i) čovjekom koji je živ, koji je dobar i plemenit, koji savršeno govori hrvatski i s kojim se može i treba razgovarati kao sa svojim najboljim prijateljem. I, naravno, slušati ga, tj. nasljedovati u svom svakodnevnom životu, kako na poslu tako i kod kuće, u obitelji.
Katolicizam (ili božda bolje rečeno: katoličanstvo ili katolištvo) općenito jest utjelovljenska vjera (pravi katolik nikada neće reći da vjeruje u Boga nego, ponajprije, u Isusa Krista), no prof. Ivančić je otišao još korak ili dva dalje pa je Isusa vječito od milja nazivao svojim šefom, što je iz njegovih ustiju djelovalo nevjerojatno snažno i uvjerljivo.
Dakle, ne vjerujem da se slučajno dogodilo to da je prof. Ivančić, kao i Isus, umro u petak. Ali i ne samo to: on je umro upravo onoga dana (petak 17. veljače 2017.) kada se na sv. misama u crkvama čitao odlomak iz Markova Evanđelja (Mk 8,34 - 9,1) u kojemu se nalaze i ove (Isusove) rečenice: "Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga." Profesor je te rečenice redovito citirao u svojim predavanjima, tvrdeći da su ga upravo one najviše oblikovale i kao svećenika i kao teologa.
Naime, prof. Ivančić je "trebao" umrijeti još davne 1969., u svojoj 31. godini života. Tako su mu rekli liječnici u bolnici u Münchenu, jer je bio obolio od jedne teške, smrtonosne bolesti. Naravno da je teško doživio njihovu dijagnozu i da se s njom teško mogao pomiriti. Pao je možda u još veću krizu nego u vrijeme prije bolesti. A onda su mu, kada se malo pomnije udubio u Sveto Pismo, upale u oči baš te rečenice iz Markova Evanđelja. Shvatio ih je onako kako bi ih trebao shvatiti svaki pravi vjernik, i u onome trenutku kada se pomirio s time da će umrijeti jer je tako Isus odlučio i kada je prihvatio da on (niti njegovi liječnici) ne može spasiti svoj život, nego da to može učiniti samo Isus - on je preko noći ozdravio.
I, eto, poživio je sve do ovih dana, do 2017. A gdje je 2017. od 1969. i što je sve prof. Ivančić odonda napravio! Sam je neprekidno ponavljao da nema slučaja, i eto, njegova je smrt, tj. dan ili datum njegove smrti, to samo potvrdila. Slično se dogodilo i kod Pierrea Teilharda de Chardina, jednoga od najvećih katoličkih intelektualaca (on je bio isusovac) u 20. stoljeću. Poželio je, u svojim najpoznijim godinama, da umre na Uskrs, i tako se i dogodilo. Umro je na uskršnju nedjelju, u New Yorku, 1955.
Posljednji put susreo sam se s prof. Ivančićem u kolovozu 2016. Dakle, prije pola godine dana. Slučajno, na Kaptolu. Ja sam silazio prema Trgu, on se polagano uspinjao prema svojoj kuriji. Loše je izgledao, bio je jako iscrpljen. I puno je smršavio u odnosu na vrijeme (proljeće te iste godine) kad smo se prethodni put bili sastali i razgovarali. Vidjelo se da se muči i da pati.
Rekao mi je da trpi jake bolove, ali da se ne predaje i da i dalje piše (u svom je životu objavio oko stotinu knjiga i priručnika). Pritom mi je rekao jednu zagonetnu i meni ne dokraja jasnu rečenicu:
- Sada, kada me je ovo zadesilo, odlučio sam ići do kraja i prijeći granicu koju dosad nisam prelazio!
Naravno: kao novinar, smjesta sam mu ponudio intervju, pa da tu svoju misao razradi i objasni do kraja. Odgovorio mi je na način na koji bi mi uvijek odgovarao kad bih ga zamolio za intervju: "Pošaljite mi pitanja!" (na njegov osobni mail tomislav.ivancic1@zg.t-com.hr). Nisam mu poslao pitanja jer sam unaprijed znao da od tog intervjua neće biti ništa. U tom je smislu prof. Ivančić bio teška osoba. U to sam se uvjerio još u jesen 2012., kad sam mu prvi put bio ponudio intervju, za tjednik Globus u kojem radim. Dao mi je isti takav odgovor ("Pošaljite mi pitanja!"), ja sam, u suradnji s redakcijom, sročio 10-15 prilično teških i zahtjevnih pitanja i natuknica, on je dugo razmišljao i dugo odugovlačio - a onda mi je, na kraju, rekao da bi mi vrlo rado dao intervju, ali da ne želi ući u bilo kakve sukobe sa svojim "ovozemaljskim" šefom, zagrebačkim nadbiskupom i kardinalom Bozanićem.
Time mi je otkrio da je (ipak) čovjek (stanovite, ne pretjerane) tjeskobe i da se, ma koliko dugo i iskreno prijateljevao s Isusom, ne usuđuje sve reći do kraja. Zapravo se ponio korektno i odgovorno i, bez obzira na svoju veličinu, nije htio povrijediti hijerarhijska pravila koja vrijede u Crkvi (odnosno, u ovome konkretnom slučaju, u Zagrebačkoj nadbiskupiji).
Mi, koji prof. Ivančića smatramo svojim učiteljem i "terapeutom", uočili smo jednu veliku promjenu kod njega, odnosno u njegovim predavanjima - bilo četvrtkom u Kinoteci, bilo svakog utorka na Hrvatskom katoličkom radiju, bilo svake druge srijede u mjesecu na Radio-Mariji. On je sve manje upotrebljavao riječ "hagioterapija" (ili njezinu istoznačnicu "antropološka medicina", koju je sâm ponudio kao supstitut za pojam "hagioterapija"), a sve više jednu sasvim drugačiju sintagmu - "nova evangelizacija". Ali nije bio samo taj detalj u pitanju.
Do kraja 2012. ili do početka 2013. prof. Ivančić je u svojim javnim nastupanjima relativno rijetko izgovarao riječ "Bog", a vrlo često - gotovo isključivo - riječ "Stvoritelj", kao zamjenu za nj. Naravno, "Bog" i "Stvoritelj" u osnovi znači jedno te isto - tako nas uči i Apostolsko, kao i Nicejsko-carigradsko vjerovanje - ali u njegovu (Ivančićevu) slučaju to i nije baš bilo isto. To jest, nije bila ista priroda (ili smisao) njegova obraćanja svojim slušateljima i štovateljima.
Jednom sam mu, nakon predavanja u Kinoteci, prišao iza pozornice i upitao ga zašto više ne koristi riječ "Stvoritelj" nego "Bog". Odgovorio mi je da ranije - kad se bavio ili kad je promicao isključivo hagioterapiju - nije htio uvrijediti ili poniziti ateiste, jer je hagioterapija podjednako bila namijenjena i vjernicima i ateistima, ali da sada, kad je prešao na novu evangalizaciju, namjerno ide oštro i polemički prema ateistima jer ih, u duhu nove evengelizacije, želi promijeniti, potaknuti na obraćenje i "preobraziti" u vjernike.
Ta je promjena ili taj preokret koincidirao s dva vrlo važna događaja u i oko Crkve.
Prvi je bio izbor J. M. Bergoglija za Sv. Oca (u ožujku 2013.), tj. odlazak staroga (Benedikt XVI.) i dolazak novoga pape, Franje.
Početkom 2013. prof. Ivančić je u svojim predavanjima otvoreno i bez mnogo okolišanja otkrivao kakav profil novoga pape on osobno želi. Novi bi papa, govorio je, morao sazvati Treći vatikanski koncil i time otkloniti negativne posljedice (pored brojnih pozitivnih) koje je izazvao Drugi vatikanski koncil, iz 1962.-1965. Najveća je negativna posljedica, po prof. Ivančiću, bilo pretjerano prilagođavanje Crkve vanjskome svijetu, a time i gubitak (ili barem slabljenje) identiteta nje same, Crkve kao takve. I sada je, po Ivančiću, potreban novi "kopernikanski obrat": Crkva mora ustati, bitno ojačati i kao zajednica i kao ustanova, i ona mora biti ta sila koja utječe na svijet i koja ga transformira, umjesto da svijet transformira nju. I pritom je slabi i razvodnjava.
Treći je vatikanski koncil - tako sam barem ja shvatio prof. Ivančića - trebao biti korak ili dva "unatrag" (ali, naravno, u bitno promijenjenim uvjetima i na bitno drugačijoj razini), prema Prvom vatikanskom saboru, iz 1869.-1870. (za pontifikata pape Pija XI.), kada se Crkva naspram vanjskoga svijeta postavljala polemički i kada nije prihvaćala i tolerirala sve njegove "mušice" i devijacije.
Kao što znamo, papa Franjo nije sazvao Treći vatikanski koncil, a u danima neposredno nakon njegova izbora imao sam dojam (ne tvrdim da sam bio u pravu) da prof. Ivančić i nije baš najoduševljeniji njegovim dolaskom u Rimsku kuriju, odnosno da je osobno "navijao" za nekog drugog, koji bi u svemu bio po njegovoj "mjeri" i ukusu.
Onaj drugi moment koji se vremenski poklopio s Ivančićevim (uvjetno rečeno) prelaskom od hagioterapije na novu evangelizaciju - to su bile one žestoke polemike oko zdravstvenog odgoja, koje je bila izazvala Vlada Zorana Milanovića (odnosno Ministarstvo znanosti, sporta i obrazovanja Željka Jovanovića) svojim kontroverznim i od Crkve nikada prihvaćenim "kurikulumom". Tu se prof. Ivančić (uostalom, kao i cijela Crkva) digao na noge i suprotstavio se uvođenju zdravstvenog odgoja, po zamislima i ukusu nevjernika i ateista iz lijeve, Milanovićeve Vlade.
Tada su, ujedno, Ivančićeva predavanja postala znatno politiziranija i polemičnija u odnosu na prethodno razdoblje. I dok je ranije prof. Ivančić oprezno pazio da ničim ne uvrijedi ateiste, on sada frontalno ide na njih, uvjerava ih da su na krivoj strani i da je krajnje vrijeme da se obrate, tj. da postanu vjernici, kršćani, katolici. A zapravo su mu najviše "išli na živce", ako mogu tako reći, agnostici. Njih je smatrao lijenim ateistima, tj. ateistima koji su lijeni obrazložiti zašto nisu vjernici. Nego su, eto tako, nešto "treće", a zapravo su ono "prvo", tj. stopostotni (ali prijetvorni) ateisti.
Kao tipičan primjer agnostika kao "lijenog ateista" u hrvatskoj politici i društvu prof. Ivančić je spominjao tadašnjeg predsjednika RH Ivu Josipovića.
U političkom smislu riječi, prof. Ivančić nije bježao od toga da se deklarira kao desničar. Ali ne u nekom ružnom, tvrdom smislu riječi nego u smislu oporbe prema hrvatskoj (neo)komunističkoj ljevici, koja ne voli ili čak mrzi Crkvu, koja previše toga polaže u materijalne ili materijalističke stvari i koja je, po prirodi stvari, sklona ateizaciji. Pritom je znao ponekad biti i kontradiktoran.
S jedne strane, prof. Ivančić je zagovarao pomirenje u hrvatskom društvu i politici i nekakvoj zajedničkoj (gotovo utopistički shvaćenoj) suradnji svih i svakoga za dobrobit i boljitak Hrvatske. Bio je veliki, iskreni domoljub. Zapravo je smatrao - bio je to jedan od najprepoznatljivijih leit-motiva u njegovim predavanjima - da jedni drugima trebaju oprostiti, upravo kako to nalaže kršćanska (katolička) doktrina i vjera. Bio je uvjeren (a na tome je i samoprijegorno radio) da hagioterapiju treba "odmaknuti" od pojedinca, da se bit hagioterapije ne sastoji samo u liječenju depresije i drugih duhovnih bolesti pojedinaca koji su mu se konkretno obratili za pomoć, nego da je treba "pomaknuti" (tj. proširiti) prema cijeloj Hrvatskoj.
Smatrao je da je Hrvatska (uostalom kao i cijeli svijet) oboljela i da je treba liječiti - tj. da treba liječiti sve pojedince i sve skupine koje u njoj žive i djeluju - a najdjelotvorniji je način, odnosno preduvjet, da ponovno svi budu zdravi, taj da jedni drugima oproste. Dakle, lijevi desnima, desni lijevima itd. Taj je metodološki postupak nazivao "makroterapijom". "Makroterapija" je za njega bila liječenje i rad na obnovi društva.
S druge strane, prof. Ivančić se ipak politički svrstavao uz desnicu, a to je najčešće (ili najeksplicitnije) činio uoči izbora. Bio je sretan kad je Kolinda Grabar Kitarović na predsjedničkim izborima 2015. pobijedila Ivu Josipovića, kao što nije skrivao zadovoljstvo ni kada je Zoran Milanović bio poražen na parlamentarnim izborima održanim potkraj 2015. i kada je Hrvatska ponovno, kako je govorio, dobila Vladu čiji su ministri (barem jedan broj njih) praktični vjernici.
A u nekim je trenucima - sjećam se toga jako dobro - kritizirao i jedne i druge, tj. i ljevičare i desničare, promičući treću snagu, a to su oni politički neopredijeljeni i neutralni, samim time i "nepokvareni" ili "nekorumpirani" - ali koji su upravo zahvaljujući tim svojim vrlinama izraz stvarne volje birača, tj. cjeline (ili pretežnog dijela) hrvatskoga društva. U tom pogledu bio jedan od prvih promotora ili zagovaratelja Mosta.
Zapravo, kada malo bolje razmislim, prof. Ivančića ne bih nazvao ni desničarem ni ljevičarem, nego onime što je on uistinu bio i kakvim su ga mnogi, koji su ga malo bolje poznavali, smatrali - katoličkim (kršćanskim) integristom. Smatrao je da kršćanska vjera (prava, nepatvorena, praktična vjera, a ne religija kao neka vrsta magije ili ideologije) mora prožeti sve pore hrvatskoga društva i u tom me pogledu malo podsjećao na protagoniste Hrvatskoga katoličkog pokreta iz vremena prije Drugoga svjetskog rata (i Živko Kustić je izrastao iz takve, integrističke tradicije, pod mentorstvom paškoga križara i pučkog sociologa don Jose Felicinovića), ali, naravno, na jedan posve nov i apsolutno suvremen (i, što je osobito važno, prirodnim znanostima, npr. danas modernim i, po mnogo čemu, revolucionarnim neuroznanostima "kompatibilan") način.
Prof. Ivančić je bio odlučan protivnik pretjerane ili isključive sekularizacije (shvaćene na način prikrivene ili otvorene ateizacije), vrlo se kritički izražavao o prosvjetiteljstvu i Francuskoj revoluciji iz 1789. (pa čak i samoj liberalnoj demokraciji), a što se moguće "smrti Europe" tiče (zbog aktualne najezde muslimana, tj. muslimanskih izbjeglica s Bliskog istoka), u svojim je posljednjim radio-emisijama, iz 2015. i 2016., volio isticati da Europa drukčiju sudbinu nije niti zaslužila - zato što se odrekla Boga (a njezin je identitet, kao što je poznato, zasnovan upravo na kršćanstvu).
Aktualni rektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta dr. Željko Tanjić - svojedobno nasljednik Tomislava Ivančića (i to po Ivančićevu izboru) na katedri fundamentalne teologije na KBF-u u Zagrebu - upozorio me pak na činjenicu da je prof. Ivančić u svom životu i javnom djelovanju imao nekoliko faza, da nije uvijek bio isti (npr. jedno se vrijeme deklarirao kao karizmatik, a onda se od toga odmaknuo), da je uvijek vjerno slijedio neki svoj unutarnji zov te da je pritom, štoviše, imao snagu i uvjerljivost jednoga proroka (a proroci, kao što znamo, nikada nisu bili previše omiljeni u establišmentu, bilo crkvenom ili društvenom/političkom).
Prof. Ivančić zapravo ponajmanje. God. 2001. bio je izabran za rektora Zagrebačkoga sveučilištu, ali neki ga moćnici na tom mjestu nisu željeli vidjeti. Među njima je bio i tadašnji dekan Filozofskog fakulteta u Zagrebu dr. Neven Budak. Ivančić se na kraju sam povukao, rekavši svojim suradnicima i suradnicama da bi ga na funkciji rektora "proždrli kao činovnika", a on ne želi biti činovnik, nego svećenik, teolog koji želi pomoći ljudima.
Ivančić je općenito bio svećenik, čovjek koji se nije mnogo gurao (ili se uopće nije gurao).
Mislim da ovdje valja naglasiti i tu činjenicu da je Tomislav Ivančić doktorirao, 1971., na njemačkom protestantskom pastoru, teologu i borcu protiv nacizma Dietrichu Bonhoefferu - naslov njegove doktorske disertacije glasio je "'Bezreligijsko kršćanstvo' u Dietricha Bonhoeffera.". Na to me u petak, onoga dana kada je on umro, podsjetio njegov kolega, teolog i komunikolog (ujedno i kolumnist Slobodne Dalmacije) dr. Ivica Šola.
To je važno iz dva razloga. Prvo, protestantizam Ivančiću nije bio stran. Nije mu, zapravo, bio stran racionalizam kao takav. Kod njega, uključujući i njegovu hagioterapiju, nikada nije bilo dokraja jasno gdje prestaje vjera, a počinje znanost (ili obrnuto - gdje prestaje znanost, a počinje vjera). Kad sam se svojedobno, u nekim svojim krizama, obratio za pomoć svećenicima iz Tabora u Samoboru, suradnicima pokojnoga fra Zvjezdana Linića, oni su me, nakon što su me malo bolje upoznali, uputili na prof. Ivančića upravo zbog toga što je on - kako su mi kazali - "nešto između vjere (teologije) i psihoterapije". Sam Ivančić je, opet, znao biti vrlo "grub" prema psiholozima, psihijatrima i psihoterapeutima govoreći da oni nisu sposobni liječiti dušu čovjeka, jer je psiha jedno (niža razina), a duhovna duša (viša razina) nešto sasvim drugo. Mislim da mu to neki psihijatri i psiholozi ni do danas nisu oprostili.
S druge strane, prof. Ivančić je strogo razlikovao vjeru od religije. Neumorno je isticao da to što on zastupa i promiče nije religija nego vjera. I da samo katolištvo kao takvo nije religija nego vjera. To jest, da katolištvo u svojoj biti nije "otpor" (da parafraziram naziv jednoga od najpoznatijih djela D. Bonhoeffera, "Otpor i predanje"), nego upravo ovo drugo - predanje. Predanje Bogu i Isusu iz Nazareta. Vjera je kad dopustiš Bogu da te dotakne. A ne isprazno "blebetanje", tj. mehaničko "verglanje" molitava u klupi ili ispred oltara u crkvi, na način kako to često rade osobito stariji praktični vjernici i vjernice - što neke ateiste i agnostike, kada to vide, sasvim sigurno odvraća od vjere i od toga da idu u crkvu.
Pritom je prof. Ivančić svoje slušatelje i poklonike nerijetko znao i šokirati - kako bi ih trgnuo i izbavio iz njihove učmalosti (ali mnogo više i mnogo češće na svojim predavanjima uživo, tj. u Kinoteci, nego u radio-emisijama na HKR-u i Radio-Mariji, u kojima je ipak bio oprezniji i suzdržaniji). Kojiput bi znao, tobože onako usput, reći da nikada nigdje nije vidio toliko ateizma ili bezbožništva koliko u našim crkvama, a jednom je čak izjavio - sjećam se toga kao da je jučer bilo - da ničije štikle tako zvonko i gromko ne odzvanjaju zagrebačkim Trgom bana Jelačića i Ilicom kao štikle naših časnih sestara (pri čemu je imao "na piku" njihovu prenaglašenu samouvjerenost i ponositost izraslu na stajalištu da su one, samim svojim profesionalnim izborom i time što svakodnevno služe u crkvi, prave ili savršene vjernice, dok drugi/mnogi to nisu).
Neki svećenici i teolozi zamjerali su prof. Ivančiću što svoju hagioterapiju nije institucionalizirao na način da imenuje, uvjetno rečeno, "izvršnog direktora" ili menadžera za hagioterapiju koji bi možda uspio u tome da ona postane i jedan od obvezatnih (ili barem fakultativnih) predmeta na našim i inozemnim sveučilištima, a ne samo - iako ni to nije malo, naprotiv - jedan od najuspješnih hrvatskih izvoznih proizvoda (budući da postoji i razvija se diljem cijeloga svijeta, a osobito u Austriji, Švicarskoj i još nekim zapadno/srednjoeuropskim zemljama). Ali pitanje je je li on takvo što uopće želio. Po mojemu mišljenju, radije je izabrao da bude neka vrsta proroka - po tome čak donekle sličan i samome Isusu Kristu - te je u svojim najpoznijnim godinama, baš poput Isusa, imenovao 12-ero svojih apostola (ako ih nema 12, sigurno ih ima 10 ili 11) , tj. novih evangelizatora, koji su, po njegovu osobnom izboru, pozvani da budu nastavljačima njegova imena i djela (iako je to vrlo teško, praktički nemoguće postići). Među njima su i zagrebački vjeroučitelji (aktivni u zajednici "Molitva i riječ", koju je on sam bio osnovao) Ivica Lulić i Marijan Presečki (koji danas, kao on godinama ranije, vode skupove i drže predavanja četvrtkom u Kinoteci).
Prof. Tomislav Ivančić bio je punih 10 godina član Međunarodne teološke komisije, u tom je mandatu "prošao" tri pape (Ivana Pavla II., Benedikta XVI. i Franju). Bio je dubok, jasan i čvrst, ali istodobno i blag, teolog i čovjek. Po mnogim svojim značajkama i svetac. Uza sve ostalo, usudio se biti drukčiji, pa će i po tome ostati zauvijek upamćen i poštovan u hrvatskoj katoličkoj, ali i mnogo široj (društvenoj) javnosti.

 

 

  

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 



















































 

 

 

 

 

 



















































 

 

 

 

 

Stjepan Krizin Sakač, stvarni rodonačelnik projekta Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata

 

Dana 12. rujna o.g. napunit će se točno 40 godina od velikog misnog slavlja u Solinu, pred 100.000 ljudi, kojim je bila okončana Hrvatska marijanska ili Jelenina godina - a koja je, opet, bila prva etapa u lancu višegodišnjega jubilejskoga pokreta Katoličke Crkve u Hrvatskoj "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata" (1975.-1984.).
To međutim, ipak ne znači da ove godine slavimo 40. obljetnicu toga pokreta. Hrvatska marijanska godina trajala je godinu dana, nju je svečano (također u Solinu) bio otvorio splitsko-makarski nadbiskup Frane Franić na blagdan Male Gospe 8. rujna 1975., a onda je, samo mjesec dana kasnije, na jesenskom zasjedanju Biskupske konferencije Jugoslavije 7.-9. listopada 1975., odlučeno da će se započeto jednogodišnje jubilejsko slavlje na području Splitsko-makarske nadbiskupije iskoristiti kao povod za jedno puno veće, ambicioznije i dugotrajnije (tj. višegodišnje) jubilejsko proslavljanje, kojemu je dano ime "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata".
Četrdeseta obljetnica toga jubilejskoga pokreta padala je, dakle, u prošlu, 2015. godinu - ali se, nažalost, nitko, ni u Crkvi niti izvan nje, nije sjetio da je na dostojan način obilježi (ili barem spomene). No, prava je povijest projekta "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata" zapravo još mnogo duža, on je bio osmišljen još u doba nadbiskupa Alojzija Stepinca (pa, u neku ruku, i njegova prethodnika Antuna Bauera), njega je osmislio svećenik isusovac, povjesničar i jedan od najistaknutijih Stepinčevih savjetnika (ujedno i njegov prijatelj) pater Stjepan Krizin Sakač, a njegova je "idejna platforma" prvi put ugledala svjetlo dana u isusovačkom časopisu Glasnik Srca Isusova (u 6., lipanjskom broju toga časopisa u god. 1936.), i to u obliku Sakačeva programatskog članka, dugačkog tri i pol stranice, pod znakovitim naslovom "Trinaest vjekova sa sv. Petrom. Pripravljajmo se na najveći hrvatski jubilej".
To će reći da mi ove godine zapravo možemo proslaviti punu i zaokruženu 80. obljetnicu jubilejskoga projekta "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata", tj. 80-godišnji jubilej 1936.-2016., jer je koncept toga jubilejskoga programa ili projekta upravo toliko star - ni manje ni više nego 8 desetljeća! A to nam onda može poslužiti i kao vrlo zahvalan povod da pokušamo odgovoriti na dva stožerna pitanja, na koja u našoj publicistici i historiografiji dosad još nije odgovoreno (barem ne na adekvatan način): prvo, što je, u biti, bio jubilejski projekt ili pokret Katoličke Crkve u Hrvatskoj "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata" i što se njime htjelo postići?; a drugo, tko je bio njegov idejni tvorac, inicijator i konceptualizator Stjepan Krizin Sakač?
"Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata" bio je državotvorni projekt Crkve u Hrvata, najveći i jedini u 20. stoljeću. Njime je Crkva u Hrvata u vrijeme postojanja Kraljevine Jugoslavije (a potom i Titove SFRJ) nastojala na politički nešto manje eksplicitan ili čak posve neeksplicitan način skrenuti pažnju na poteškoće i probleme s kojima se hrvatski narod, zajedno sa svojom Crkvom, suočavao u jugoslavenskoj državi, maksimalno ojačati hrvatski nacionalni identitet, prionuti konačnom rješavanju hrvatskoga nacionalnog pitanja, a u nekom najpovoljnijem spletu okolnosti i pripremiti teren za možebitni (kada za to dođe vrijeme) izlazak Hrvata iz Jugoslavije.
Bilo je mnogo razloga zašto se Hrvati, a napose Crkva u Hrvata, u Jugoslaviji nisu osjećali kao kod kuće.
U tijelima vlasti i u državno-upravnom aparatu Kraljevine SHS (kasnije Kraljevine Jugoslavije) Srbi su bili neusporedivo zastupljeniji nego što je to bio njihov stvarni udio u stanovništvu države. Primjerice, u Skupštini Jugoslavije Srbi su držali 68 posto mandata, u Senatu 54 posto, u Predsjedništvu Vlade 100 posto, u Ministarstvu unutrašnjih poslova 89 posto, u Ministarstvu prosvjete 96 posto itd.
S druge strane, od 116 generala Jugoslavenske vojske 1931. je samo jedan jedini bio ne-Srbin i ne-pravoslavan.
Na vjerskome području, Srpska je pravoslavna Crkva u Kraljevini Jugoslaviji uživala status državne, režimske Crkve, što ju je samo po sebi dovodilo u dominantan i privilegirani položaj. Mnogi su katolici zbog toga prebjegli iz Katoličke u Srpsku pravoslavnu Crkvu, da bi mogli napredovati u službi, da bi što lakše došli na istaknutije položaje itd. Postoje procjene da je između dva svjetska rata u Jugoslaviji čak 200.000 rimokatolika, ponajprije Hrvata, prešlo na pravoslavlje, iako je, po povjesničaru Jozi Tomasevichu, ta brojka možda pretjerana.
Katoličku je Crkvu u Kraljevini Jugoslaviji ipak najviše frustriralo to što Jugoslavija sa Svetom Stolicom nije imala potpisan konkordat (međunarodni ugovor kojim su trebala biti regulirana prava i obveze RKC-a u jugoslavenskoj državi). Čak i kada je konkordat, zahvaljujući naporima i zalaganju predsjednika jugoslavenske vlade Milana Stojadinovića, napokon bio svečano potpisan - 25. srpnja 1935. u Rimu - te je nakon toga trebao proći samo formalnu proceduru u državnom parlamentu da bi bio ratificiran i da bi definitivno stupio na snagu, vodstvo Srpske pravoslavne Crkve odlučilo se na pobunu tako da od svega toga na kraju nije bilo ništa.
Vrhunac konkordatske krize dogodio se u drugoj polovici srpnja 1937. Tada je došlo i do većih nemira, intervencije žandarmerije, pa i opće tučnjave, usred Beograda. Vladika SPC-a Nikolaj Velimirović je svim srpskim narodnim poslanicima u jugoslavenskoj Skupštini zaprijetio da će ih, budu li glasali za ratifikaciju konkordata, ekskomunicirati iz SPC-a. Taj je, čak i fizički, sukob dviju glavnih Crkava u Kraljevini Jugoslaviji povjesničar Branko Petranović usporedio s "vjerskim ratom".
Živko Kustić mi je, međutim, u našem razgovoru iz 2007., istaknuo:
- Odbacivanje konkordata sigurno je konsolidiralo našu Crkvu. Konsolidiralo ju je u jednome, da tako kažem, nepovjerenju prema Jugoslaviji do kraja. Bilo je jasno da se katolištvo u Jugoslaviji nema čemu nadati. Razumljivo je onda da smo se 1941. obradovali slomu Jugoslavije.
Stjepan Krizin Sakač rođen je u Kalničkoj Kapeli, na sjevernim padinama Kalničke gore, 10. listopada 1890. Završio je tri doktorata: filozofiju je doktorirao u Rimu 1915., teologiju u Innsbrucku 1920., a orijentalne crkvene znanosti ponovno u Rimu, 1924. Bio je profesor crkvene povijesti Južnih Slavena na papinskom Orijentalnom institutu u Rimu od 1937. pa sve do umirovljenja 1966. Umro je 1973.
Razdoblje Nezavisne Države Hrvatske (1941.-1945.) proveo je u Rimu pa su ga već i zbog toga jugoslavenske komunističke vlasti tretirale kao političkog i državnog neprijatelja.
Uza sve ostalo, Sakač je bio i prvi hrvatski isusovački svećenik biritualac. To znači da je, kao katolički svećenik, mogao služiti misu i na zapadnom i na istočnom (bizantskom) obredu. Još se kao mlad svećenik uključio u iznimno ambicioznu akciju pape Pija XI. koja se zasnivala na uvjerenju da će u tadašnjem Sovjetskom Savezu, kao prvoj komunističkoj zemlji na svijetu, komunizam relativno brzo pasti i da će se Rusija u vrlo kratkom roku vratiti kršćanstvu. Nekoliko je godina, u prvoj polovici 1930-ih, proveo kao isusovački misionar u pojedinim zemljama Istočne Europe, neposredno uz rusku (sovjetsku) granicu.
Ono pak po čemu je pater Sakač danas najviše poznat jest njegova iranska teorija o podrijetlu Hrvata, na području izučavanja hrvatske etnogeneze.
Sakač se sa Stepincem upoznao potkraj listopada 1924. On, Sakač, tada je imao 34, a Stepinac 26 godina. Posrednik među njima dvojicom bio je mons. Josip Lončarić, Stepinčev patron ili mentor još iz onih godina kada je mladi Alojzije kao zagrebački (gornjogradski) gimnazijalac boravio u Nadbiskupskom orfanotrofiju na uglu Vlaške i Palmotićeve - u kojemu je upravo on, Lončarić, bio ravnatelj. Mons. Lončarić je Sakača u jesen 1924. zapravo zamolio da Stepincu bude vodič na njegovu prvom putovanju u Rim, gdje se on - u zavodu Germanicum-Hungaricum i na papinskom Sveučilištu Gregoriani - školovao za svećenika. Veza koja je između Stepinca i Sakača tada bila uspostavljena nikada kasnije neće biti prekinuta.
Ključna je godina u ovoj našoj priči zapravo bila 1935. Sakač se u ljeto te godine, nakon 10-godišnjeg izbivanja iz svoje domovine, privremeno vratio u Zagreb, gdje će (kod isusovaca na Jordanovcu) boraviti sve do 1937. A Stepinac se pak, nakon što je 29. svibnja 1934. bio imenovan za nadbiskupa-koadjutora (s pravom nasljedstva) zagrebačkom nadbiskupu Antunu Baueru, a već idućeg mjeseca, 24. lipnja 1934., i zaređen, u zagrebačkoj katedrali, za biskupa, polako počeo uživljavati u ulogu velike "zvijezde" Crkve u Hrvata u nastajanju.
A imao je neporecivo pravo na taj epitet, nakon što se u ljeto 1934. prvi put stavio na čelo tradicionalnih hodočašća zagrebačkih vjernika u Mariju Bistricu (od koje prakse nije odustajao sve do završetka Drugoga svjetskog rata, zaključno s 1945.). i  već tada stekao značajan dio svoje karizme. Najvažnije od tih hodočašća (u političkom, odnosno državotvornom smislu riječi) bilo je ono u srpnju 1935., nepunu godinu dana nakon atentata na kralja Aleksandra, kada su nadbiskup Bauer i on, nadbiskup-koadjutor Stepinac, u nazočnosti 30.000 vjernika, obavili krunidbu tzv. čudotvornog kipa Majke Božje Bistričke s malim Isusom u naručju, okrunivši i Bogorodicu i Isusa krunama napravljenim po uzore na krune hrvatskih kraljeva iz ranoga srednjeg vijeka, tako da ih neki nazivali i "krunom Tomislavovom i krunom Zvonimirovom".
Političku pozadinu toga događaja Živko Kustić mi je, u jednome našem razgovoru iz 2008., objasnio ovim riječima:
- Bila je to Stepinčeva poruka Beogradu, nakon ubojstva kralja Aleksandra. Svjesno je stavio krunu hrvatskoj Bogorodici, a poruka toga čina glasila je: "Nek' nam Gospa čuva krunu, sada dok nemamo kralja!" Okrunjena je Gospa u ovome slučaju simbolizirala nasljednicu Hrvatskoga Kraljevstva.
I tu negdje, 1935. na 1936., dolazi do ključnog dogovora (zasad nepoznatog, nigdje i nikada obznanjenog) između Stjepana Krizina Sakača i nadbiskupa-koadjutora Stepinca, nakon što su se desetak godina ranije bili upoznali i sprijateljili na zajedničkom putovanju iz Zagreba preko Rijeke i Ancone u Rim, na kojemu je Sakač mladom Stepincu bio vodič. Taj se njihov dogovor sastojao u tome da za pet-šest godina, 1941., Crkva u Hrvata na najspektakularniji mogući načini proslavi jubilej nad jubilejima koji se neumitno približavao - a to je bila fantastično zaokružena 1300. obljetnica uspostavljanja prvih veza Hrvata s Rimskom Crkvom (vezano, dakako, za misiju opata Martina, izaslanika pape Ivana IV., među Hrvatima, tadašnjim poganima, 641.). To je drugim riječima značilo proslaviti punih 13 stoljeća postojanja kršćanstva u Hrvata.
Time se ni Poljaci (koji će 1970-ih iznjedriti papu Wojtylu) nisu mogli pohvaliti. Sam će papa Wojtyla na svom prvom pontifikalnom putovanju u zavičajnu Poljsku, u lipnju 1979., izjaviti, u Gnieznom, u svom govoru pred poljskim narodom: "Mi Poljaci slavimo tisućitu obljetnicu kršćanstva, ali naša braća Hrvati obratili su se 300 godina prije nas!"
I to je sada, sredinom 1930-ih - kako je to pater Sakač, nama nepoznatim riječima, elaborirao Stepincu, a Stepinac tu njegovu ideju s oduševljenjem prihvatio - bila dobitna kombinacija ili "čarobna formula" za Crkvu u Hrvata, a samim time i za cijeli hrvatski narod, koji je bio krajnje nezadovoljan i frustriran svojim položajem u Jugoslaviji. Ako Crkva u idućih pet godina, tijekom svojih mobilizacijskih priprema za grandiozni predstojeći jubilej 641.-1941., pokaže i dokaže i cijelome hrvatskom vjerničkom puku, i vladajućem režimu Kraljevine Jugoslavije (tj. službenom Beogradu), i svekolikoj hrvatskoj i jugoslavenskoj javnosti, da su Hrvati narod star 13 stoljeća, da su se Hrvati (ili, u najmanju ruku, nekadašnja hrvatska elita) još prije 13 stoljeća obratili na kršćanstvo, da su Hrvati jedan od najstarijih kršćanskih naroda u cijeloj Europi, da je riječ o narodu koji je u svojoj davnoj i slavnoj prošlosti, tj. u ranome srednjem vijeku, imao svoje autohtone vladare narodne krvi (hrvatske knezove i kraljeve) i samostalnu, štoviše i međunarodno priznatu hrvatsku državu - onda su vrata za konačno rješavanje hrvatskoga nacionalnog pitanja u Jugoslaviji širom otvorena.
I zato Stepinac već u svojoj propovijedi neposredno nakon krunidbe čudotvornoga kipa Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici, 7. srpnja 1935., posebno apostrofira sintagme "već 13 stotina godina" i "kroz 1300 godina" - imajući na umu nadolazeći jubilej 641.-1941. - a pater Sakač u lipanjskom broju Glasnika Srca Isusova iz 1936., u svom već spomenutom članku, piše:
"Taj događaj (proslava 13-stoljetnoga jubileja - op. aut.), - najveći u hrvatskoj povijesti, treba da bude proučen i proslavljen. Slavili smo i slavimo razne godišnjice i jubileje, ali taj bi imao biti najsvečaniji, jer je temelj svim drugima."
Vremena za oklijevanje nije bilo. U svibnju 1935. bili su održani parlamentarni izbori u Kraljevini Jugoslaviji (prvi nakon uvođenja tzv. šestojanuarske diktature 1929.) na kojima je neočekivano dobar rezultat (37,29 posto osvojenih glasova) postigla Ujedinjena opozicija pod vodstvom predsjednika HSS-a i političkog vođe hrvatskoga naroda Vladka Mačeka. Hrvati su tada već imali svojega političkog vođu (Mačeka), upravo su dobivali i svojega crkvenog vođu (Stepinca), a crkveni je vođa imao uza sebe svoj intelektualni "software" u obličju svog savjetnika, patera Stjepana Krizina Sakača.
Sličnu ćemo kombinaciju imati i u prijelomnim godinama Titove Jugoslavije, kada će teren za izlazak Hrvata iz Jugoslavije zajednički pripremiti politički vođa Hrvata i predsjednik HDZ-a Franjo Tuđman, zagrebački nadbiskup i tadašnji prvi biskup Crkve u Hrvata Franjo Kuharić te najvažniji Kuharićev savjetnik (pored Tomislava Šagi-Bunića iz Kršćanske sadašnjosti) don Živko Kustić.
Sada ćemo se pozabaviti idejno-konceptualnom osnovicom jubilejskoga programa "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata" - onakvoga kakvog je osmislio Stjepan Krizin Sakač, a hrvatski episkopat na čelu sa Stepincem (koji će, nakon Bauerove smrti u prosincu 1937., biti imenovan zagrebačkim nadbiskupom) prihvatio. Taj se program bazirao na Sakačevoj znamenitoj raspravi "Ugovor Pape Agatona i Hrvata proti navalnom ratu (oko g. 679.)", objavljenoj u zagrebačkom časopisu Croatia Sacra još 1931.
Temeljna (ali samo implicitno) izrečena poruka te Sakačeve rasprave glasila je da je razdoblje ili interval u kojem Hrvati žive u Jugoslaviji (od 1918. pa nadalje) nešto što je vremenski posve beznačajno, takoreći jedan prolazan trenutak, ravan životu leptira vodencvijeta, efemerida, u usporedbi sa sveukupnom poviješću krćanskoga/katoličkoga (prema Rimu i rimskome papi, šire rečeno - prema Zapadu okrenutoga) hrvatskoga naroda, koja je u vrijeme Sakačeva djelovanja, tj. sredinom 20. stoljeća, trajala već punih 1300 godina, odnosno okruglih 13 stoljeća. Odnosno, da je stvarni glavni grad Hrvata Rim, a ne Beograd.
I da je pravo rješenje za Hrvate ne Jugoslavija, "smiksana" negdje na razmeđi Zapada i Istoka, nego samostalna (ali ujedno i prema zapadnoj strani svijeta okrenuta) samostalna hrvatska država. To što je Sakač napisao 1931., to se u stvarnosti dogodilo šest desetljeća kasnije, 1991.-1992.
U idejno-konceptualnoj razradi svojega programa, Sakač se, u svojim povjesničarskim tekstovima, najviše fokusirao na - mogli bismo to tako reći - četiri čvorišne ili uporišne točke iz hrvatske ranosrednjovjekovne povijesti, vidjevši u njima jedine prave putokaze ili "repere" i za najnoviju (tekuću) hrvatsku povijest, odnosno za hrvatsku unutarnju i vanjsku politiku u vrijeme postojanja Jugoslavije - kako bi se što prije i što kraćim putem došlo do samostalne hrvatske države. Recept je uvijek bio isti: biti što bliže i u što čvršćim vezama sa središtem zapadnoga kršćanstva (katolištva), Rimom (Vatikanom i rimskim papama), te uz pomoć takvoga jednoga jakoga, moćnoga i utjecajnoga međunarodnog autoriteta napokon ostvariti svoj nedosanjani državotvorni san.
Evo o kojim se to čvorišnim točkama radilo.
Točka br. 1 bila je 641. Bio je to nulti ili početni čin hrvatske povijesti, odnosno "granični datum" s kojim započinje kršćanstvo u Hrvata (a samim time i hrvatska povijest kao takva). Te je godine, kako je to zapisano u papinskom ljetopisu "Liber Pontificalis", papa Ivan IV. Dalmatinac u krajeve u koje su se bili doselili Hrvati/pogani - tj. u Dalmaciju i Istru, odnosno u Salonu i Poreč - poslao svojeg izaslanika opata Martina, s dvostrukom zadaćom da, prvo, otkupi zarobljenike-kršćane što su ih na istočnojadranskoj obali bili zarobili tadašnji pra-Hrvati (tada još pogani ili nevjernici), a drugo, da otkupi i relikvije starih kršćanskih mučenika iz Dioklecijanova doba - Venancija, Anastazija, Mavra i drugih - koje su, nakon što ih je on donio u Rim, ugrađene u prekrasan mozaik kapele sv. Venancija što ju je papa Ivan IV. sagradio uz krstionicu Bazilike sv. Ivana Lateranskog.
Bio je to prvi susret pra-Hrvata s Rimom, Vatikanom i Zapadom - susret koji je i njih same počeo mijenjati i pretvarati ih, postupno, u kršćanski (kasnije katolički) narod (iako se glavnina pokrštavanja Hrvata dogodila tek početkom 9. stoljeća).
Utoliko je jubilej 641.-1941. bio jubilej koji se odnosio na sam početak ili prapočetak povijesti Hrvata kao kršćanskoga naroda.
Čvorišna točka br. 2 bila je 679. (ili, kako je to Sakač često govorio, "oko 679."). Te su godine, po Sakaču, Hrvati, predvođeni hrvatskim knezom Borkom (ili Porgom), sklopili svoj vječni savez, ugovor ili povijesni big-deal s Vatikanom, odnosno s tadašnjim papom Agatonom.
Ovo je, dakako, ipak bila samo vješta Sakačeva intelektualna konstrukcija (utemeljena na "sravnjivanju" dva povijesna izvora između kojih zjapi vremenska razlika od puna tri stoljeća) jer takav ugovor, u obliku konkretnog povijesnog događaja, nikada nije bio sklopljen. Međutim, ako i nije, neprijeporna je činjenica da se sveukupna povijest hrvatskoga naroda, u svih proteklih 13 stoljeća, odvijala upravo na onakav način, i upravo u onome smjeru, kao da je taj ugovor iz 679. uistinu bio na djelu. I utoliko Sakač suštinski nije pogriješio, iako je taj događaj izmislio (odnosno iskonstruirao).
Važno je ovdje imati na umu da je Sakač mnogo manje bio povjesničar u klasičnom smislu riječi, koji bi bio orijentiran isključivo prema onome što je bilo, a mnogo više osmišljavatelj ili konceptualizator (ili, recimo to tako, "inženjer") hrvatske budućnosti, orijentiran premu onome što će tek biti. Dakle, prema svojevrsnom "inženjeringu" budućnosti naroda kojem je pripadao (kao i njegove pretpostavljene samostalne države).
Nije, uostalom, slučajno 13. siječnja 1992., odmah nakon raspada SFRJ i hrvatskoga osamostaljenja, upravo Vatikan bio prva država na svijetu koja je u međunarodnopravnom smislu priznala Republiku Hrvatsku kao samostalnu i neovisnu državu.
A prigodom prvog dolaska pape Ivana Pavla II. u Hrvatsku, u rujnu 1994., i sam Sv. Otac i predsjednik RH Franjo Tuđman, pozivali su se, u svojim prigodnim govorima, na ugovor Hrvata i pape Agatona iz 679. kao na svojevrsnu prethodnicu njihova aktualnog susreta, iz 1994.!
Čvorišna točka br. 3 bila je 879., vezana za korespondenciju hrvatskoga kneza Branimira (koji je stolovao u Ninu) i pape Ivana VIII., koja je imala težinu prvog međunarodnog priznanja samostalne hrvatske države (prema onodobnim kriterijima, naravno).
I, naposljetku, čvorišna točka br. 4 bila je 1075. (po nekim povjesničarima 1076.), godina krunidbe hrvatskoga kralja Zvonimira (u Solinu), odnosno godina sklapanja saveza između Zvonimira i tadašnjega vrlo jakog i reformistički nastrojenog pape Grgura VII. - a koja je, opet, imala težinu drugog međunarodnog priznanja samostalne hrvatske države. (O tome je, 1970-ih, nadahnuto pisala, u Glasu Koncila, Sakačeva sljedbenica i interpretatorica, hrvatska domoljubna povjesničarka Benedikta Zelić-Bučan.)
Te četiri čvorišne točke: početak hrvatske povijesti - sklapanje vječnog Saveza Hrvata s Rimom - prvo međunarodno priznanje Hrvatske - drugo međunarodno priznanje Hrvatske, jesu alfa i omega za razumijevanje cjelokupnoga Sakačeva nauka, a samim time i ključ za razumijevanje jubilejskoga pokreta Katoličke crkve u Hrvatskoj "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata". One su ujedno bile anticipacija - već tada, potkraj prve polovice 20. stoljeća, kada je Sakač o njima pisao - trećeg i najvažnijeg međunarodnog priznanja Hrvatske, onoga iz Tuđmanova doba, tj. iz 1992., a prema kojem je državotvornom cilju i bilo usmjereno Sakačevo učenje i djelovanje.
Pripreme Crkve u Hrvata za "jubilej nad jubilejima" 641.-1941. počele su još 1936. na 1937., kada je Crkva u Hrvata, predvođena Stepincem, pokrenula neviđenu mobilizacijsku kampanju koja je po mnogo čemu bila nalik jednoj vrlo specifičnoj "igri odbrojavanja", a ususret Hrvatskoj jubilarnoj godini (1940.-1941.) kao završnici velikoga (pred)jubilejskoga iščekivanja.
Dana 27. lipnja 1937., na svečanosti blagoslivljanja novopodignute kapelice Krista Kralja i sv. Apostola Petra i Pavla u Sakačevu rodnom selu Kalničkoj Kapeli, nadbiskup-koadjutor Stepinac je, u svojoj propovijedi, najavio da će megajubilej 13 stoljeća postojanja kršćanstva u hrvatskom narodu Katolička crkva i Hrvati proslaviti "za četiri godine", tj. 1941.
Dana 18. rujna 1938., na svečanosti posvećenja Meštrovićeve Spomen-crkve sv. Marije u Biskupiji kod Knina, Stepinac je u svom (znatnim dijelom politički intoniranom) govoru naglasio da će se 13-stoljetni jubilej Crkve u Hrvata proslaviti "za tri godine", što je, dakako, opet upućivalo na 1941.
Najznačajniji čin iduće pripremno-mobilizacijske etape, tijekom 1939., bila je Poslanica episkopata prigodom 1300-godišnjice prvih veza Hrvata sa Sv. Stolicom, upućena "svom hrvatskom narodu" 27. siječnja 1939., u kojoj je bilo jasno rečeno da će se jubilej 13 stoljeća kršćanstva u Hrvata proslaviti za točno dvije godine.
Iduće pak godine, 1940., u Poslanici hrvatskog episkopata biskupima cjelokupnog katoličkog svijeta prigodom Hrvatske jubilarne godine bilo je obznanjeno da će se nadolazeći 13-stoljetni jubilej proslaviti - kako je točno bilo formulirano - "slijedeće godine 1941.".
A onda se u grandfinalu cijele ove kronologije, pri samom završetku Hrvatske jubilarne ili Stepinčeve Svete godine, dogodio neočekivani obrat. Drugi svjetski rat se iznenada proširio i na jugoslavenske (samim time i na hrvatske) prostore, 10. travnja 1941. proglašena je Nezavisna Država Hrvatska, pa su sve tri glavne i najveće svečanosti zamišljene u znak obilježavanja i proslavljanja jubileja 641.-1941., a mjesecima unaprijed isplanirane za lipanj 1941., morale, odlukom nadbiskupa Stepinca, biti stopirane i odgođene za neka druga vremena.
Sve tri realizirat će se, međutim, u tzv. "drugom poluvremenu" jubilejskoga pokreta "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata", u doba nadbiskupa Franje Kuharića (1975.-1984.).
Veliko misno slavlje u Solinu, "odakle se počelo širiti pokrštavanje Hrvata", kako je pisalo u Stepinčevu Nacrtu duhovne obnove iz travnja 1939., održat će se 12. rujna 1976., pred 100.000 ljudi.
Hrvatsko nacionalno hodočašće u Rim održat će se potkraj travnja i početkom svibnja u tzv. Branimirovoj godini 1979., u kojoj je Katolička crkva u Hrvatskoj, uza sve ostalo, proslavljala i 1100. obljetnicu prvog međunarodnog priznanja Hrvatske (879.-1979.).
A od ideje o velikom euharistijskom kongresu u Zagrebu kao glavnom gradu svih Hrvata na kraju će ispasti Nacionalni euharistijski kongres u Mariji Bistrici, u rujnu 1984., u nazočnosti 400.000 (prema necrkvenim podacima 250.000) vjernika.
Taj je događaj, kojim je napokon okončana veličanstvena jubilejska saga zvana "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata", bio ujedno i svojevrsna anticipacija općenarodnoga referenduma za hrvatsku državnu neovisnost, koji će se u svom punom i doslovnom političkom značenju održati godinu i pol dana nakon pada Berlinskog zida, u svibnju 1991.

 

 



















































 

 

 

 

 

Međugorje 2017.

 

Višednevni (ukupno tjedan dana) boravak posebnog Papina izaslanika za Međugorje mons. Henryka Hosera u tom poznatom i omiljenom (i u međunarodnim razmjerima) molitvenom mjestu u zapadnoj Hercegovini unio je veliku dozu optimizma kod hrvatskih vjernika, a osobito štovatelja međugorskog fenomena, te intenzivirao njihova nadanja da će Papa ipak na kraju (bez obzira na sve njegove dosadašnje ograde) i službeno priznati Međugorje kao svetište.
Osobito je odjeknula Hoserova propovijed (na hrvatskom jeziku) na misi održanoj u međugorskoj crkvi sv. Jakova u subotu 1. travnja, kao i njegove riječi izgovorene na konferenciji za novinare u dvorani sv. Ivana Pavla II. u Međugorju samo nekoliko dana poslije.
Naravno, dok se papa Franjo sa svojom službenom odlukom ne oglasi (ako se uopće bude oglasio jer, teoretski, postoji i takva mogućnost da konačnu odluku prepusti svom nasljedniku), svatko Međugorje i dalje tumači na svoj način i iz svog kuta gledanja, ovisno o svojoj vlastitoj percepciji međugorskoga kulta i karizme, koji su se počeli razvijati prije (gotovo) punih 36 godina, nakon prvih (zasada ipak samo navodnih) ukazanja Gospe u tom kraju.
Dan prije nego što sam pisao ovaj članak čuo sam se s jednim svojim prijateljem, poznatim zagrebačkim poduzetnikom, koji mi je, kad sam mu rekao što je moja trenutna novinarska preokupacija, priopćio, radosnim tonom, da će papa Franjo priznati Međugorje kao svetište. No kad sam ga upitao odakle mu ta informacija, kazao mi je da je to pročitao u novinama. Zasigurno je pritom mislio na veliku reportažu kolege Darka Pavičića u Večernjem listu od 2. travnja o.g. (dan poslije Hoserove mise na hrvatskom u Međugorju).
Istoga dana nazvao me jedan moj u pravilu vrlo dobro ili odlično informirani prijatelj i rekao mi da je papa Franjo svoju odluku već donio, da je ona za Međugorje pozitivna, ali da će s njezinom objavom pričekati još neko vrijeme. Ovako mi je rekao: "To je gotova stvar, Papa je već prelomio, i to pozitivno: Međugorje se priznaje kao svetište. A to bi, možda, mogao biti i prvi korak ka priznavanju ukazanja Gospe u Međugorju, no takvo što mi sasvim sigurno nećemo doživjeti - ni mi ni međugorski vidioci..."
Treći pak moj poznanik, koji je dugo vremena proveo u Rimu i ima tamo dragocjene veze i kontakte, najavljuje mi da je jedna od intencija u Vatikanu da se Međugorje izuzme iz Mostarsko-duvanjske biskupije i proglasi nekom vrstom prelature, kojom bi se, preko upravitelja, upravljalo izravno iz Vatikana. To bi također, na svoj način, bilo priznanje Međugorja kao svetišta (naravno, bez ulaženja u rasprave jesu li međugorski vidioci u pravu ili ne), ali uz jedan bitan "aneks", u smislu dovođenja financijskih tokova u Međugorju pod kontrolu Vatikana. Međugorje, naime, nije samo mjesto molitve i ispovijedanja nego je i masovno posjećena hodočasnička (netko će ovdje reći: vjersko-turistička) destinacija (nadbiskup Hoser je na pressici u Međugorju izjavio da Međugorje godišnje posjeti oko dva i pol milijuna hodočasnika) u kojoj se (preko brojnih restorana, kafića, hotela, suvenirnica itd.) okreću velike količine novca, a za koje zasad nije jasno gdje, tj. u čijim rukama, završavaju.
Kada bih sve te prognoze, najave ili tumačenja pokušao svesti, matematičkim jezikom, na najmanji mogući nazivnik, došao bih do stajališta koje će, možda, biti glavnom smjernicom (ili jednom od glavnih) pape Franje prije nego što donese i obznani svoju konačnu odluku: autentičnost ukazanja (zasad) i nije toliko bitna, bitna je pobožnost (koja nije sporna), bitno je da hodočasnici u Međugorju imaju besprijekorno osiguranu vjersko-pastoralnu skrb (kao što, već godinama, i imaju), dok novac koji se tamo vrti valja, možda, staviti pod određen (vatikanski) nadzor.
Naravno, sve ovo govorim hipotetički, osobno nemam nikakvih konkretnih i opipljivih znakova (iz Vatikana ili odnekle drugdje) što će i kako papa Franjo na kraju odlučiti.
Dana 4. travnja o.g. posjetio sam fra Jozu Zovka, jednog od simbola Međugorja, u Franjevačkom samostanu Hercegovačkog provincijalata u zagrebačkoj Dubravi. Popričali smo, neformalno, o najnovijim događanjima vezanim za Međugorje, pri čemu me on zamolio da ga nigdje ne citiram. Opreznosti nikada dovoljno pa, eto, ni kod fra Joze Zovka, koji je svoje pastoralno djelovanje u Međugorju (a koje se bilo neposredno nadovezalo na "ukazanja" - sa ili bez navodnika - međugorskih vidjelaca) svojedobno, od 1981. do 1983., platio montiranim procesom i (jednoipolgodišnjom) kaznom zatvora. Kad sam već kod tog detalja, neki me moji sugovornici uvjeravaju da Međugorje nikada i ne bi zadobilo tako veliku karizmu da ondašnja visoka politika (tj. politika ondašnjih komunističkih vlasti), zajedno s tadašnjom "Udbom" (tj. Službom državne sigurnosti), nije išla represijom na međugorsku Crkvu i tamošnje vidioce.
Ali kada se u to i policija (tj. tzv. Udba) bila umiješala, tvrdi jedan moj sugovornik, u narodu, odnosno u vjerničkom puku proradio je inat, posljedice kojega su danas (ali na nemjerljivu radost vjernika i štovatelja marijanskih pobožnosti) i više nego vidljive.
Nažalost, fra Jozo Zovko je danas teško bolestan. Samo dan nakon našeg susreta i razgovora, dakle 5. travnja o.g., otišao je u bolnicu (a u bolnici je bio i u nedjelju, na Cvjetnicu, kad sam mu se javio SMS-om iz Međugorja). Usprkos svojim zdravstvenim problemima, u razgovoru je bio razmjerno vedar i optimističan - optimističan u pogledu "statusa" (u skoroj ili doglednoj budućnosti) Međugorja. Istup (ili istupe) Papina izaslanika nadbiskupa Hosera u Međugorju ocijenio je ohrabrujućim, rekavši da ako bi Hoser imao štogod reći u smislu ukora, ne bi u Međugorju tako pozitivno i nadahnuto govorio i nastupao.
Fra Jozo mi je, tijekom razgovora, donio uredno isprintanu propovijed nadbiskupa Hosera, održanu u Međugorju 1. travnja, pa smo zajedno čitali i proučavali što je Hoser u njoj zapravo rekao i poručio. Ključan je onaj dio u kojem nadbiskup Hoser tvrdi da su "najveće čudo Međugorja - ovdašnje ispovijedaonice", i to u sadašnjem, prilično tjeskobnom trenutku ljudske povijesti kada u zapadnim zemljama (primjerice u Francuskoj i Belgiji) "individualna ispovijed više ne postoji, osim tu i tamo". "Svijet se", upozorio je Hoser, "suši, ljudska se srca zatvaraju, zlo raste, sukobi se množe", a kad je tako - sam po sebi se nameće zaključak -Vatikan ima itekako čvrstih razloga da Međugorje, u koje hodočasnici iz cijeloga svijeta hrle znatnim dijelom ili ponajprije zbog toga da bi se u njemu ispovijedili i molili, drži kao kap vode na dlanu.
A ono što se drži ili što treba držati kao kap vode na dlanu - protiv toga se (gledajući upravo iz perspektive Vatikana) ne može gledati s ravnodušnošću, omalovažavanjem ili osporavanjem.
Iz svega onoga što mi je fra Jozo Zovko tijekom našeg razgovora rekao, zaključio sam da se propovijed Papina izaslanika nadbiskupa Hosera u Međugorju, 1. travnja o.g., logički i konceptualno nadovezuje za čuvenu Zadarsku izjavu Biskupske konferencije Jugoslavije od 10. travnja 1991., u čijoj je izradi, po mojim (provjerenim) saznanjima, vrlo aktivno (čak i presudno) sudjelovao tadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere (i budući papa) Joseph Ratzinger.
Zadarska izjava je i do danas jedina izjava službene Crkve o međugorskim zbivanjima, a u njoj je najvažnije to da je Crkva, iako uz ograđujuću konstataciju da se u Međugorju "na temelju dosadašnjeg istraživanja ne može (se) ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama", vrlo jasno i vidljivo izbacila u prvi plan potrebu ili imperativ da "brojna okupljanja vjernika s raznih strana koji u Međugorje dolaze potaknuti vjerskim i nekim drugim motivima zahtijevaju pozornost i pastoralnu skrb u prvom redu dijecezanskog biskupa, a s njim i drugih biskupa, kako bi se u Međugorju, i povezano s njime, promicala zdrava pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, u skladu s učenjem Crkve".
Drugim riječima, BKJ je, uz mentorstvo Vatikana, odnosno prefekta Kongregacije za nauk vjere Ratzingera, dala Međugorju (već tada, 1991., u osvit rata u Hrvatskoj, a 10 godina nakon prvih ukazanja!) carte blanche da se razvija, da prosperira i da na kraju postane ono što danas jest - usprkos krajnje rezerviranim i kritičkim tumačenjima događanja u Međugorju od strane mjesnog, tj. mostarskog biskupa - najprije Pavla Žanića, a zatim (i danas aktualnoga) Ratka Perića. U svom komentaru pod naslovom "O Međugorju određenije", objavljenom u Glasu Koncila 5. svibnja 1991., Živko Kustić je istaknuo da je "taj stav (o potrebi pružanja pozornosti i pastoralnoj skrbi hodočasnicima u Međugorju - op. aut.) prava novost ovoga dokumenta". I otad se nije daleko odmaklo - ili se ništa nije odmaklo; očekivani Papin pravorijek trebao bi biti drugi (ali u tom slučaju i konačan) sud o Međugorju.
Iz razgovora s fra Jozom Zovkom izvukao sam i taj zaključak da bi u slučaju pozitivnog ishoda priče o Međugorju on napokon mogao prekinuti svoju dugogodišnju (zapravo dvodesetljetnu) šutnju.
U Međugorje sam se uputio u subotu 8. travnja, tako da sam ondje bio cijelu nedjelju (Cvjetnica) i ponedjeljak. U nedjelju, tj. na Cvjetnicu, više sam boravio kao vjernik, a u ponedjeljak ponajprije kao novinar pa sam se tom prigodom sastao, i s njim porazgovarao oko 45 minuta, s međugorskim župnikom fra Marinkom Šakotom. Fra Marinko je, inače, nasljednik lika i djela karizmatičnoga međugorskog svećenika fra Slavka Barbarića, koji je u Međugorju i okolnim župama bio iznimno aktivan u onim prvim godinama ukazanja, i neposredno poslije, sve do svoje iznenadne smrti 2000., te je o njemu (još 2005.) napisao knjigu "Živjeti srcem". 
Kao i na misi u subotu 1. travnja, tako je i na Cvjetnicu 9. travnja u crkvi u Međugorju - odnosno na prostorima oko crkve - ispovijedao 51 ispovjednik. Od toga 31 domaći (hrvatski) i 20 za strane hodočasnike. To se čini mnogo, no redovi ispred ispovjedaonica bili su toliko veliki da je neki malo bezvoljniji hodočasnik, kojemu se nije htjelo dugo stajati u redu, vrlo lako mogao ostati bez ispovijedi. A doći u Međugorje i ne ispovijediti se, to je isto kao doći u Rim a ne posjetiti Vatikan, tj. "doći kod pape".
U svakom redu (od njih 31 za hrvatske vjernike i hodočasnike) trebalo je stajati najmanje sat vremena pa da se dođe na red, tj. da dođete kod svećenika-ispovjednika koji sjedi u ispovjedaonici. Ja sam pritom imao peh, zajedno sa skupinom hodočasnika neposredno ispred i neposredno iza mene. Kad smo negdje oko podneva (upravo je završavala obiteljska misa, koja je počela u 11 sati) već bili blizu vrata ispovjedaonice, nakon sat i nešto strpljivog stajanja u redu, svećenik koji je ispovijedao izišao je iz ispovjedaonice i obznanio da je "radno vrijeme" za ispovijedi završeno, odnosno da se ispovijedi nastavljaju u popodnevnim satima, s početkom u 16 sati. I onda je ponovno trebalo stati u taj isti (ili neki drugi) red i opet se, korak po korak, približavati vratima ispovjedaonice.
To znači da je Međugorje kao mjesto ispovijedanja u potpunosti zaživjelo i da, koliko god mnogo svećenika-ispovjednika u Međugorju trenutačno bilo angažirano, ne bi bilo zgorega da ih tamo bude još više. Što se tiče vjere i organizacije, Međugorje funkcionira savršeno, kao dobro uhodan stroj.
Tijekom vikenda u Međugorju je bilo mnogo stranaca. Koliko sam mogao prosuditi - najviše Nijemaca. Pojedine su njemačke ture u međugorskoj crkvi sv. Jakova imale, dosta često, i svoje zasebne mise, na njemačkom jeziku. One su me, zapravo, budile oba jutra, jer je prozor moje sobe u hotelu "Dubrovnik" gledao ravno na crkvu.
Večernje mise oba dana (na Cvjetnicu i u ponedjeljak) služio je međugorski župnik fra Miljenko Šakota. Osobito je bila kvalitetna i nadahnuta njegova propovijed u ponedjeljak, u kojoj je kritički govorio o materijalizmu, odnosno o materijalističkom shvaćanju (i korištenju) vremena.
U razgovoru sa mnom, fra Marinko je bio vrlo ljubazan, ali me, kao i fra Jozo Zovko u Zagrebu, zamolio da ga nigdje ne citiram. Već se iz toga može vidjeti da je Međugorje vrlo osjetljiva tema.
Razmijenio sam nekoliko riječi i s nekim drugim svećenicima/franjevcima u Međugorju te tako uspio upiti, odnosno "iščitati" njihovo viđenje situacije u kojoj se Međugorje trenutačno nalazi (u iščekivanju, pomalo i dramatičnom, Papina pravorijeka o njemu i njegovu statusu).
Prva je bitna odrednica njihova stajališta da je Međugorje, ovakvo kakvo je danas, gotovo puno ostvarenje Zadarske izjave BKJ od 10. travnja 1991., tj. da se Nova evangelizacija u njemu ostvaruje u gotovo punom opsegu. Jedan mi je svećenik rekao da je Zadarska izjava sasvim O.K., a da je nadbiskup Hoser sada učinio i dodatan napor da ona zaživi u punini. "Briga za Novu evangelizaciju", kazao mi je, "s naše je strane postojala od samoga početka, a sada ju je dodatno podstaknuo nadbiskup Hoser, koji nam se predstavio kao vrlo otvoren čovjek koji je spreman vidjeti realnost i priznati je takvom kakva jest."
Takvo se tumačenje općenito vrlo često može čuti u Međugorju: da problemi nastaju kad se Međugorje gleda izdaleka, ali da treba doći tamo i upoznati ga izbliza. U duhu Isusove rečenice iz Novog zavjeta: "Dođite i vidite!"
Pritom se, u procjenjivanju misije nadbiskupa Hosera, kod međugorskih franjevaca posebno ističe kontinuitet između toga što je on po nacionalnosti Poljak i činjenice da je od svih papa najviše za hrvatsku nacionalnu stvar učinio Poljak Ivan Pavao II. Odnosno, prepoznaju se tri bitna elementa kod Hosera: Poljska (u pogledu njegove nacionalnosti), Ruanda (zemlja u kojoj je on 21 godinu živio i pastoralno djelovao) i ukazanje Gospe (činjenica da su 1982. u Ruandi bila ukazanja Blažene Djevice Marije, što je Hoser gledao izbliza).
- Da, znam - rekao mi je, u krugu oko crkve, jedan međugorski svećenik - mnogi kažu da smo mi to (riječ "to" odnosila se za ukazanje Gospe - op. aut.), izmislili, ali nismo!
Međutim, tijekom mog boravka u Međugorju upao mi je u oči još jedan detalj, koji je zapravo i mnogo više od detalja, ali o kojemu se u Međugorju puno ne govori (ili se o njemu uopće ne govori). U Međugorju buja i razvija se i veliki posao, u čisto materijalnom (ekonomskom) smislu riječi, što se vidi po brojnim restoranima, hotelima i suvenirnicama koje svakodnevno rade punom parom.
U Međugorju sam zadnji put bio u kolovozu 2013. i moram priznati da se odonda puno toga promijenilo. Restorana, hotela i suvenirnica je danas (znatno) više nego onda, a bitno se unaprijedila i ponuda u trgovinama suvenira. Sada su, recimo, u modi vrlo raznobojne (pa i u ludim bojama) krunice, ne obične drvene i neobojane kao prije. Otprilike, kakve su danas Adidasove ili Nikeove patike, takve su u Međugorju i krunice (mislim na boje i dizajn). Nisam odolio pa sam kupio njih nekoliko (za poklone mojim prijateljima).
Jedini čovjek u Hrvatskoj, a zasigurno i šire, koji sustavno prati i analizira i ekonomsku, a ne samo vjersko-pastoralnu dimenziju Međugorja jest doktor ekonomskih znanosti iz Osijeka Vencel Čuljak. On je 2014. doktorirao na temu "Fenomen Međugorja kao svjetski brend i top-destinacija vjerskog turizma", o čemu je dao veći intervju mom kolegi Dragi Hedlu za Jutarnji list (objavljen u broju od 31. kolovoza 2014.)
Inače, dr. Čuljak je rodom iz Klobuka (25 km daleko od Međugorja), a u Osijeku živi od 1961. Bavio se raznovrsnim poslovima, bio je stečajni upravitelj, direktor (i osnivač) Studentskog centra u Osijeku, čak neko vrijeme i direktor NK Osijek, a sada je u mirovini.
Požalio mi se da u Međugorju (pritom je mislio na Crkvu) ne gledaju blagonaklono na to što on radi, tj. što, metaforički rečeno, znatiželjno "zabada nos" u njihove interne stvari. Mnogi su odbili s njim razgovarati kad je, posredstvom anketa (anketirao je oko 200 ljudi iz Međugorja i okolice), provodio svoje istraživanje, a među ostalima mu je odbijenicu dao i međugorski župnik fra Marinko Šakota.
S dr. Vencelom Čuljkom razgovarao sam, po povratku iz Međugorja, telefonskim putem oko 45 minuta. U nastavku teksta ukratko ću izložiti rezultate njegovih najnovijih istraživanja.
Dr. Čuljak tvrdi da je službena interpretacija Crkve (koju je iznio i nadbiskup Hoser) o 2,5 milijuna hodočasnika godišnje u Međugorje pretjerana. On smatra da u Međugorje prosječno dolazi oko 850 tisuća hodočasnika godišnje, a da broj posjeta zadnjih godina opada.
Opadanje je, po Čuljku, počelo 2015., tako da je te, 2015., po njegovim procjenama Međugorje posjetilo oko 650 tisuća, a iduće, 2016. oko 500 tisuća hodočasnika. Pritom najviše Talijana. Inače, po evidenciji dr. Čuljka, 80 posto hodočasnika u Međugorju su stranci, a 20 posto domaći.
Razloge pada broja hodočasnika u zadnje dvije godine dr. Čuljak vidi u dvije stvari. Prva je rezervirani stav pape Franje o ukazanjima Gospe u Međugorju (tj. njegova humoristična usporedba Gospe s poštaricom), a druga opadanje kupovne moći Talijana, koji su najbrojniji među stranim hodočasnicima.
Generalno uzevši, tvrdi dr. Čuljak, Međugorje je od 1981. do 2014. posjetilo 28 milijuna hodočasnika, odnosno (vjerskih) turista.
Vlasničku strukturu kapitala u Međugorju (u kojem je 2014. postojalo čak 550 tvrtki) dr. Čuljak procjenjuje fifti-fifti. To jest, 50 posto domaći, a 50 posto strani kapital. Inače, službeno je tumačenje da je u Međugorju na djelu 60 posto domaći, a 40 posto strani (mahom talijanski) kapital.
Trenutno se u Međugorju, po saznanjima dr. Čuljka, gradi oko 1500-2000 ležajeva. God. 2014. kaže, bilo je u Međugorju 18,5 tisuća, a danas ima, po njegovoj procjeni, 25 tisuća ležajeva.
Po interpretaciji dr. Vencela Čuljka, postoji očigledan nesrazmjer između činjenice da u zadnje dvije godine broj gostiju u Međugorju opada, a da investicije rastu. "To znači", rekao mi je, "da se novac tamo pere, pogotovo strani".
Stanje u Međugorju (naravno, u ekonomsko-kulturnom, ne u vjersko-pastoralnom smislu) dr. Čuljak naziva "organiziranim kaosom", što se očituje i u divljoj gradnji, mimo bilo kakvoga urbanističkog plana. "Sve interesne skupine u Međugorju", rekao mi je, "znaju za to, ali to nitko neće rješavati, pa ni Crkva, koja ima iznimno jak utjecaj."
Dr. Čuljak usto upozorava na činjenicu da na razini župe Međugorje ne postoji crkveni odbor (u kojemu bi osim svećenika bili i civili, tj. građani), kao što nije osnovan ni management, koji bi se sustavno brinuo o razvoju Međugorja u idućih 15-20, ili koliko već, godina.
Dr. Čuljak je također došao i do nekih podataka koji se tiču same Crkve u Međugorju, tj. materijalnih (ekonomskih) aspekata njezina djelovanja. Rekao mi je da se u župi u Međugorju godišnje prikupi oko 10 milijuna eura, i to bez donacija (dakle, računajući samo dobrovoljne priloge vjernika i milodare), a da se samo u jednom danu preko misa, tj. milodara na misama, inkasiralo oko 10.000 eura. Ali to je, napominje, bio presedan, tako nije svaki dan.
- U Međugorju cirkulira veliki novac i veliko je pranje novca - kaže dr. Čuljak - pa bi s te strane bilo sasvim logično i za očekivati da Vatikan u dogledno vrijeme tamo zavede red. Procjenjujem da je Vatikan za tu "stavku" zainteresiran...
Time se, eto, i dr. Čuljak pridružio tvrdnjama/prognozama mog poznanika s rimskim (vatikanskim) vezama da bi Vatikan mogao uvesti svojevrstan nadzor u Međugorju, na taj način da Međugorje postane svojevrsna prelatura. "I u nekim talijanskim svetištima", tvrdi Čuljak, "Vatikan kao država ima nadzor, to nije nikakav problem napraviti. To je jednostavno, to je kod nas napravio i dubrovački biskup Mate Uzinić, kad je prvi put izišao u javnost s godišnjom bilancom u svojoj biskupiji. On je prvi biskup u Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj koji je to napravio. Dakle, to može Vatikan napraviti i u Međugorju. On može što drugi ne mogu."
Tijekom razgovora, upitao sam Vencela Čuljka je li on vjernik. Jest, kaže, po rođenju i temeljnoj formaciji, ali nije praktični vjernik, tj. ne ide u crkvu. Možda ga i zato u Međugorju gledaju s podozrenjem. A on im, kaže, želi najbolje, tj. htio bi da Međugorje u svim aspektima, pa tako i u financijsko-ekonomskom, bude "drugi Lourdes".
- Normalno je - kaže Čuljak - da u Međugorju cirkulira veliki novac, ja bih samo htio da sve bude zakonito, da financije budu u redu i da se svugdje izdaju računi. Pa da od Međugorja svi imaju koristi - i poslovni ljudi, i županija, i Federacija. Uostalom, to je u interesu i same Crkve, kao i svih poslovnih ljudi koji tamo žive i rade. Ja to kažem javno, ne krijem se iza nikoga. Sotona je taj koji se krije, a ja govorim i djelujem pod svojim imenom i prezimenom.

 



















































 

 

 

 

 

 



















































 

 

 

 

 

Moja sjećanja na Mirjanu Gross

(objavljeno u Globusu od 24. VIII 2012.)

Prvoga svibnja o.g. po četvrti sam put u svom životu intervjuirao našu najveću povjesničarku dr. Mirjanu Gross. U ranim poslijepodnevnim satima toga dana uputio sam se, gradskom željeznicom, u Zaprešić, gdje me, po dogovoru, dočekao g. Stanko Topol, čovjek iz okolnog sela Drenje Brdovečko, u kojem je dr. Gross u svojoj najpoznijoj starosti živjela.
Dan je bio jako vruć, kao da je mjesec srpanj, a ne početak svibnja. Prvo što smo Topol i ja, nakon što smo se na željezničkoj stanici u Zaprešiću sastali i upoznali, učinili bilo je da odemo do obližnje benzinske pumpe i popijemo, onako nadušak, hladnu Cedevitu.
Topol mi je pritom ispričao o sebi nekoliko najbitnijih činjenica. Rekao mi je da je punih 20 godina, od 1971. do 1991., radio na HTV-u, neko vrijeme i kao zamjenik šefa Strojarskog odjela, a da se nakon toga bavio privatnim poduzetništvom. On i njegova supruga Biserka udomili su u lipnju 2011. Mirjanu Gross u svojoj obiteljskoj kući u Drenju Brdovečkom i brinuli se otad o njoj kao da im je najbliža članica familije.
Veza između Stanka Topola i njegovih i dr. Gross bila je dvojaka. Prvo, Mirjana se u Drugom svjetskom ratu, zajedno sa svojim roditeljima i još nekim pripadnicima židovske nacionalnosti, skrivala godinu i pol dana upravo na njihovu obiteljskom imanju - kada Stanko Topol još nije bio živ - u strahu da je ne uhvate ustaše ili Nijemci. A drugo, brat Stankova oca, koji se također zvao Stanko Topol, bio je nakon rata Mirjanin zaručnik, sve dok nesretnim slučajem 1948. nije poginuo. Stanko mlađi je zbog toga od samog svog rođenja doživljavao Mirjanu Gross kao svoju pravu tetku, iako formalno nisu bili ni u kakvom krvnom srodstvu.
Zapravo je još prije nekoliko godina došlo do dogovora između Topolovih i dr. Gross da će se oni o njoj skrbiti kad ona to više ne bude mogla. Dr. Gross je tada živjela u svom stanu, na Britanskom trgu u Zagrebu. Sama samcata, bez obitelji koju nikada nije niti stvorila. Tamo sam je ja od vremena do vremena (još od 1993.) posjećivao i napravio s njom ukupno tri intervjua - jedan za časopis Erazmus, a dva za Globus.
Onda je, u tom svom zagrebačkom stanu, dr. Gross, u proljeće 2011., doživjela havariju. Pala je i slomila kuk. Morala je odmah u bolnicu, na operaciju. Tada je imala 89 godina. Operacija je, srećom, uspjela, ali nakon nje ona više nije mogla živjeti sama. I tada se ona seli u Drenje Brdovečko, kod Topolovih, gdje je bila i toga 1. svibnja 2012., kada sam je ja posjetio. Prvi put nakon siječnja 2000., tj. nakon mog predzadnjeg intervjua s njom.
Kad smo telefonski dogovarali ovaj naš najnoviji, četvrti intervju, i to u povodu njezina 90. rođendana (rođena je 22. svibnja 1922.), dr. Gross mi je u glasu zvučala kao i ranije. Stoga sam pretpostavljao da i fizički izgleda kao i prije desetak ili više godina. Tim je veće bilo moje iznenađenje kad sam je, pred kućom Topolovih, ugledao.
Polagano je koračala ispred kuće, pomažući se štapom. Ne, nije to bila ona Mirjana Gross kakvu sam poznavao. Bila je vrlo, vrlo mršava, gotovo bih rekao - sama kost i koža. Gotovo da nisam mogao povjerovati da je to ona. Tek mi je ovih dana, kad sam pisao ovaj tekst, Stanko Topol objasnio o čemu se zapravo radilo. Dr. Gross je već tada bila teško bolesna. Imala je tumor na debelom crijevu. Zbog svoje tvrdoglavosti, međutim, nije se htjela liječiti, smatrala je da je njezina ekstremna mršavost ponajprije rezultat njezine poodmakle starosti, a ne neke teške bolesti. A kad je tumor prerastao u svoju završnu, najkritičniju fazu, pomoći više nije bilo. Mirjana Gross je 23. srpnja umrla. Niti tri mjeseca, dakle, nakon ovoga mog zadnjeg susreta s njom.
Nakon što smo se pozdravili, dr. Gross i ja sjeli smo za stol postavljen ispred kuće, s ulične strane. Topolovi su neko vrijeme bili s nama, a onda su nas ostavili same. S povjesničarkom sam razgovarao nepunih sat vremena i taj naš razgovor snimao na diktafon. A kad smo s razgovorom bili gotovi, Stanko Topol mi je pokazao sobu u kojoj je, u njegovoj kući, dr. Gross bila smještena. Prekrasna prostrana soba, s pogledom na ulicu, sa superudobnim medicinskim krevetom, gomilom knjiga uredno porazmještenih na policama i u vitrinama, modernim LCD-televizorom i računalom. Odmah mi je kroz glavu prohujala misao da bih i ja jednoga dana volio umrijeti u takvom mirnom i spokojnom ambijentu.
Ako već ne fizički, Mirjana Gross je mentalno bila na visini, kao u svojim najvitalnijim danima, odnosno godinama. U tom pogledu nije odavala dojam stare i vrlo bolesne osobe. Svejedno, rekla mi je na početku razgovora:
- Ja se zbilja osjećam vrlo staro. Rođena sam niti četiri godine nakon kraja Prvoga svjetskog rata. Među mojim prvim uspomenama je sprovod Ante Radića. Naravno, 1920-ih se tako dobro ne sjećam, ali 1930-ih se dosta dobro sjećam, tada sam već išla u gimnaziju. Bio je to težak život jer smo mi možda već i sredinom 1930-ih znali za Hitlera i pretpostavljali smo da nas nešto jako teškoga čeka. Dakle, raspoloženje i atmosfera 1930-ih godina bili su tmurni. Kod mene, kod moje familije, kod mojih poznatih. U Zagrebu...
Iznenadilo me kako je dr. Gross otprve pristala da je snimam na diktafon. Po tom je pitanju, naime, bila teška osoba. Sjećam se da sam se dobro namučio sva tri puta, kad sam radio svoje prethodne intervjue s njom. Iako, moram priznati - bili su to vrlo kvalitetni intervjui, osobito prva dva.
Prvi sam put s dr. Gross razgovarao za Erazmus, i to za prvi broj toga časopisa, 1993. Opširan intervju, negdje oko 30 kartica. Povod je bio izlazak njezine knjige "Prema hrvatskome građanskom društvu" (napisane zajedno s A.Szabo). Razgovarali smo ugodno i opušteno, ali se dr. Gross pokazala iznimno strogom u autorizaciji intervjua. Tada sam se uvjerio u jednu njezinu, ako mogu tako reći, manu.
Usmeno, Mirjana Gross se ne izražava kao profesorica i, štoviše, vodeća hrvatska povjesničarka; izražava se sasvim spontano, slobodno i neobavezno, kao i svi ostali ljudi. I u fizičkom smislu odaje dojam sasvim obične žene (jednom mi je netko rekao da prije liči na sobaricu nego na vrhunskog intelektualaca). Međutim, kada je riječ o pismenom izražavanju, tada je ona perfekcionist par exellence, i tada svaka njezina rečenica - u mom slučaju u intervjuima koje sam s njom radio - mora biti izbrušena do krajnosti. Uglavnom, kad autorizira intervju, ona praktički piše jedan sasvim novi tekst, na temelju onoga što je prethodno izgovorila.
Drugi sam je put intervjuirao u lipnju 1997. - za Globus, a u povodu njezina 75. rođendana. Bio je to striktno biografski intervju. Dr. Gross mi je u njemu vrlo kritički govorila o dr. Franji Tuđmanu, Miroslavu Krleži, Vasi Bogdanovu... Svoj vlastiti život okarakterizirala je "abnormalnim" (zbog ratnih stradanja njezine uže i šire obitelji) i pritom naglasila: "Rekla sam vam da su moje uspomene tako strašne da bih, vrlo vjerojatno, postala duševna bolesnica da sam ih se stalno sjećala. Upravo zato da ih što jače potisnem, našla sam izlaz u iznimno intenzivnom radu... No, čim bih, u rijetkim trenucima, malo podigla glavu od posla i donekle se opustila, moje bi se uspomene opet vraćale. Vidjela sam slike članova svoje obitelji koje su pobili ustaše i nacisti..."
Moj treći intervju s njom, ponovno za Globus, datiran je 7. siječnja 2000.; povod za nj bio je objavljivanje "Zbornika Mirjane Gross", koji su joj posvetili njezini bivši studenti. I u tom je razgovoru pokazala veliku kritičnost prema prvom hrvatskom predsjedniku Tuđmanu. Uz ostalo, rekla je da je "Tuđman na povjesničare gledao svisoka kao na pojedince koji bi, u najboljem slučaju, trebali opravdati njegovu povijesnu viziju prikupljanjem pogodnih podataka".
Sada, 1. svibnja 2012., kad smo, službeno, razgovarali četvrti put, dr. Gross mi je, prije svega, odavala dojam sretne i smirene osobe. Usprkos tome što je vrlo stara, a i bolesna. Kazala je:
- Ovdje, u Drenju, mi je lijepo. Uživam u vrtu (koji joj je bio pod prozorom - op. aut.), to mi je sad novi doživljaj, nikad nisam tako doživjela proljeće kao sada. Pratim svakoga dana koji se cvijet otvorio, to mi je jako lijepo. Tako da imam zapravo najbolje što mi se moglo dogoditi; druga stvar koju bih mogla imati je starački dom, ali ja to nikad ne bih izdržala.
Iz tih se njezinih riječi doista nije moglo zaključiti da će poživjeti još samo 2 mjeseca i 22 dana.
Upitao sam dr. Gross kako se odvijao njezin život i što je sve radila nakon što je 2004. objavila svoju posljednju knjigu, o Franji Račkom. Odgovorila je da se prestala baviti istraživanjem povijesti jer više nije bila u stanju pješačiti do Hrvatskog državnog arhiva i Nacionalne i sveučilišne knjižnice. "Dok sam vozila, to je još nekak bilo," rekla je, "ali poslije, kad više nisam vozila, morala sam s tim prestati." Orijentirala se, kaže, na pisanje recenzija najnovijih povijesnih knjiga, izašlih u inozemstvu, što ih je redovito objavljivala u "Historijskom zborniku" i drugim časopisima.
Na moje pitanje što trenutno čita, odgovorila je da je to jedna francuska knjiga, o francuskom povjesničaru Pierreu Nori, uz ostalo i urednikom velike izdavačke kuće "Gallimard".
- Tu i tamo mi netko pošalje e-mail - dodala je tome - inače sama radim na kompjutoru i tražim podatke. Recimo, kad vidim neku emisiju na televiziji, onda drugi dan idem tražiti nešto više, da o tom problemu više saznam. S time se, eto, ja bavim...
Nakon kraćeg uvoda, krenuo sam, u razgovoru s dr. Gross, na malo ozbiljnija i ambicioznija pitanja, koja sam imao pribilježena u svom notesu. Nisam ni slutio koliko će nas daleko taj naš razgovor dovesti. Sam početak, doduše, nije mnogo obećavao. Na moje pitanje što misli o sadašnjim povijesnim udžbenicima u našim osnovnim i srednjim školama, povjesničarka je, umjesto britke analize kakvu sam očekivao, odgovorila pukim slijeganjem ramenima:
- Pojma nemam o udžbenicima. Prije nekih 15-ak godina sam vidjela jedan udžbenik, ali sad zaista ne znam kako oni izgledaju. Niti poznajem ljude koji ih pišu. Profesori koji su bili moji studenti sada su već u penziji: Tomislav Raukar, Nikša Stančić, Petar Strčić...
Međutim, već je moje iduće pitanje, može li napraviti jednu usporedbu između današnjice i tridesetih godina XX. stoljeća, u smislu može li se danas s razlogom govoriti o opasnostima ponavljanja jedne zlokobne varijante, tipa Hitlera i Hitlerova fašizma, inspiriralo dr. Gross da mi počne govoriti i o onim stvarima koje se, najiskrenije rečeno, od nje nisam nadao. Na samo to pitanje ona mi je ovako odgovorila:
- Mislim da se može tako govoriti. Mislim da je Hitler ostavio jednu ostavštinu koja se u danim uvjetima može ponovno u to razviti. Istina, ne mogu vam raščlaniti koje su to desničarske struje u pojedinim zemljama i koja je točna razlika između desnice i ekstremne desnice, ali moj je dojam, kad čitam novine i gledam TV, da postoji velika opasnost od te pojave. Jer ta ekstremna desnica svuda postoji, jače ili slabije razvijena. I kod nas je jedno vrijeme bila jaka, ali sada više nije. No u nekim drugim zemljama je vrlo jaka. I neki se političari nastoje približiti toj desnici...
Pravi okidač s moje strane bio je, međutim, onaj trenutak kad sam spomenuo Francusku. To jest, desnicu, pa i ekstremnu desnicu, u današnjoj Francuskoj. Dr. Gross je "slaba" na Francuze i suvremene francuske povjesničare, pod njihov je veliki utjecaj došla još 1955., na Međunarodnom kongresu historičara u Rimu... Sada mi je, međutim, o Francuzima dala ovakav odgovor:
- Uvijek sam obožavala Francuze, odgojena sam na francuskoj literaturi. Mislila sam da je to vrhunac kulture i civilizacije. Međutim, u Drugom svjetskom ratu potpuno sam se u njih razočarala, kao i u druge. Jer, Hitler i nacisti ne bi ništa mogli napraviti da ih nisu pomagali domaći ljudi. A poznato je kako je francuska policija, ili tko su to već bili, hapsila Židove: Nijemci nisu trebali ništa raditi, Francuzi su im doveli Židove, a oni su ih onda samo odveli u Auschwitz...
Mirjana Gross je na trenutak zastala, a onda, duboko uzdahnuvši, izrekla ono što joj je, očito, najviše bilo na srcu:
- Pitam se zapravo - danas kad sam postala tako stara - što je uopće bilo dobro u tom svijetu. Mislila sam, kad je Tito raskrstio sa Staljinom, da je to jako dobro. I kaj se onda dogodilo? Došao je Goli otok... I kud god se okrenete, stvari za koje se možete založiti ili ih odobriti, sve te stvari imaju u sebi strašno puno lošeg. Tako da ja, kao stara osoba, osjećam danas veliko razočaranje. Jer sve što znam i što sam naučila, sve to ima takve loše strane da se čovjek pita kako uopće živjeti na tom svijetu i što će biti s mladima...
Na moje konkretno pitanje što ju je najviše razočaralo u životu, dr. Gross mi je odgovorila:
- Razočarana sam time što, pogotovu kao povjesničar, znam da svako pozitivno kretanje ima i svoje velike negativne stvari. Recimo, što je s demokracijom? Kak to izgleda? Tako da je onda teško... Ali ja to ne bih trebala govoriti jer ne bih smjela mladim ljudima...
Bila je vrlo blizu toga da kaže kako smatra da ne bi smjela obeshrabrivati mlade ljude i biti im neka vrsta negativnog primjera, no svejedno je smogla hrabrosti da izrekne sljedeće:
- Ja osobno sam, kao čovjek, na neki način u opasnosti da na sve gledam negativno. Što sam mislila o demokraciji? Stalno se bavimo korupcijom kod nas, u Hrvatskoj, a usto neprekidno čitate u novinama ili gledate na TV i o korupciji u svim demokratskim zemljama. No najinteresantnije je da je to bilo i na početku. Recimo, engleska demokracija - u njoj je još i u 18. stoljeću postojala korupcija...
Dijelom zato što sam je ja na to pomalo podsticao, a dijelom, pretpostavljam, vođena nekim svojim unutarnjim potrebama i motivima, Mirjana Gross mi je krajnje otvoreno počela govoriti o stvarima o kojima, kao povjesničarka i kao intelektualac, još nikada nije pisala niti javno istupala. Na moje sasvim izričito pitanje što misli o današnjoj liberalnoj demokraciji u zapadnoj Europi, dala je, u biti, poražavajuću ocjenu:
- Slušajte, liberalna demokracija je dopustila da se uništi velik broj ljudi, da ti ljudi izgube mogućnost za jedan pošteni život, i tako... Pa, molim vas, jeste li vi na početku postojanja Europske unije zamišljali da će te zemlje EU, da ne govorimo o onima koje su u istočnoj Europi, izgledati ovako kak izgledaju danas? I to mene jako muči jer, budući da sam stara i neću više dugo, nekako bih željela da, kad zaklopim oči, ostavim iza sebe ipak nekakav dobar svijet. A čini mi se da to neće ići...
Postavio sam uglednoj povjesničarki vrlo konkretno pitanje što je to najviše razočarava i rastužuje  u zemljama zapadne liberalne demokracije. Dala mi je ovakav odgovor:
- Neravnopravnost među ljudima, bešćutnost... Tko od ovih vladajućih ima osjećaja za te ljude koji sa svojim prihodima ne mogu dočekati kraj mjeseca, koji su bez posla? Pa meni je grozno gledati na televiziji te ljude, radnike, koji su ostali bez posla. I onda se zbog toga uzrujam, a nakon toga gledam na TV o Etiopiji, u kojoj milijuni ljudi gladuju. Takav je svijet... I ja danas zavidim onim ljudima koji mogu živjeti a da ih se to ništa ne tiče. Koji imaju neki svoj mali svijet, i tako...
Dr. Gross se na trenutak malo zamislila, a onda dodala:
- Ali ja sam uvijek bila takva. Nisam imala familiju pa sam se bavila problemima drugih ljudi oko sebe. I sad sam do toga došla. Možda imam krivo? Ne znam, ali takav je moj osjećaj. I čovjek se naprosto obraduje - ipak se i to događa - kad naleti na ljude koji pokazuju suosjećanje prema svojima bližnjima, koji im pomažu...
O ekonomskim i socijalnim nejednakostima u svijetu u kojem živimo Mirjana Gross nikada u svojim djelima nije napisala ni jednu jedinu rečenicu (to naprosto nije ulazilo u područje njezinih istraživanja), a još se manje upuštala u kritiku kapitalizma i liberalne demokracije, čak i u neformalnijim razgovorima (barem koliko je ja poznajem). Naprotiv, uvijek je bila zaokupljena naličjem ili negacijama liberalne demokracije - a ponaprije nacionalizmima, osobito onima ekstremnim. Sada, pred smrt, međutim, kao da je osjetila jedan snažan podstrek da i o toj temi kaže svoje intimno mišljenje. I da ono bude neka vrsta nadogradnje svemu onome što je do danas napisala ili javno izrekla. Ohrabren njezinom gotovo ispovjednom otvorenošću, upitao sam je postoji li u ovome današnjem svijetu neka, uvjetno rečeno, idealna zemlja u kojoj bi željela živjeti, a nakon toga joj postavio i potpitanje je li to možda Finska. Odgovorila je:
- Za Finsku ne znam, ali Norveška ima, mislim, naftu, i u tim zemljama (mislila je na skandinavske - op. aut.) se dobro živi, one ne moraju krpati svoj proračun, kao što to rade mnoge druge zemlje u Europi. U njima ljudi dobro žive, a ljudi koji dobro žive uvijek su bolji od onih koji žive loše. Oni koji loše žive mrze sve druge, svi drugi su im krivi, a ovi koji dobro žive imaju jedan suvišak i mogu nešto dati. Tko je, recimo, stvorio ovu veliku civilizaciju Amerike? Stvorili su je velikim dijelom milijarderi koji su jedan dio svog imetka davali za nekakve dobre stvari. Međutim, Amerika je na neki način meni uvijek bila jedna tuđa zemlja. Kad god sam bila u pojedinim zemljama Europe, uvijek sam se osjećala kao kod kuće. Amerika je ipak nešto drugo. Tamo se nisam osjećala kao kod kuće. Da sam, recimo, u vrijeme Drugoga svjetskog rata mogla doći u Ameriku, za mene bi Sjedinjene Države bile totalno idealna zemlja. A danas to više nisu...
Na moje pitanje zašto nisu, dr. Gross je, osvrnuvši se usput i na doprinos SAD-a najmodernijim i najsofisticiranijim tehnologijama, odgovorila:
- Bila sam na Sveučilištu u Virginiji, jednoj od prvih naseobina u Americi, gdje su nam pokazali grad koji više nije postojao, a bio je jedan od prvih gradova u SAD-u; zvao se Jamestown. I onda, kad sam se vratila u Europu, učinilo mi se da mi je Amerika strana zato što u njoj nema rimskih iskopina. Jer vi u Europi, osim u skandinavskim zemljama, nemate nijedan veliki grad koji nije bio rimski grad. Ili nemate nijedan manji grad pokraj kojega, u krugu od 50 km, nije postojao neki rimski grad...
Nakon toga mi je američku demokraciju Mirjana Gross vrednovala najegzaktnijim mogućim riječima:
- Slušajte, američka demokracija se temelji na novcu. Sve se temelji na novcu, a tamo pogotovo.
Nisam mogao odoljeti a da je ne upitam i za sadašnjega američkog predsjednika Obamu. Kazala je:
- Istina, bila sam jako oduševljena Obamom, u početku. Prije svega time što je jedan polucrnac postao predsjednik. Pa to je fantastično. U vrijeme djelovanja Martina Luthera Kinga na takvo što se nije moglo ni pomisliti. Obama mi je, dakle, bio jako simpatičan, ali nemoguće je tamo napraviti nešto bolje nego što je on napravio. On nije napravio mnoge stvari kojima su se ljudi nadali. Ali nije ni mogao...
Ipak, kad sam je priupitao za aktualan antikapitalistički pokret Occupy Wall Street, o kojem se mnogo pisalo i govorilo u proteklih godinu dana, dr. Gross kao da je na trenutak reterirala, rekavši:
- Ne vjerujem puno u te pokrete na ulici. No, istina je da su neki od tih pokreta doista puno napravili. Sjećam se demonstracija protiv vijetnamskog rata. Te su demonstracije bile bitne jer su se nakon njih Amerikanci povukli iz Vijetnama. A da ne govorimo o demonstracijama u Staljinovoj Europi... Dakle, puno su te demonstracije napravile. Ali ja svejedno ne vjerujem u to da se mnogo toga može rješavati na ulicama. Moja bi alternativa postojećem bila da to doista bude demokracija i da doista budu izabrani zastupnici koji nešto predstavljaju i koji nešto mogu napraviti. Ali to je sve jako teško...
U nastavku razgovora, Mirjana Gross se ukratko osvrnula i na rad sadašnje hrvatske Vlade. Njezino mišljenje o njoj nije bilo posve negativno, naprotiv:
- Svi su navalili na novu Vladu, ona je sad svemu kriva, a pritom ljudi zaboravljaju tko je nama vladao proteklih skoro 20 godina. Ja se, naprotiv, divim tim ljudima, što su bili toliko hrabri da su uopće došli na vlast.
Na moje izričito pitanje misli li o Kukuriku-Vladi pozitivno, dr. Gross se nasmijala i rekla:
- Već sam vam prije rekla da nemam ni o kom dobro mišljenje, ali ja uviđam da su oni (postojeća Vlada - op. aut.) u takvoj teškoj situaciji da i nisu mogli puno više napraviti. Da su, doduše, bili nespretni, ali da ne mogu više napraviti nego što rade. Oni moraju nečim napuniti taj vražji proračun, inače je bankrot. A u nas nema toliko bogataša da biste mogli napuniti proračun samo s bogatima. To ne ide.
Iz tog, drugog dijela našeg razgovora izdvojio bih još onaj trenutak kad smo se dotakli i tzv. detuđmanizacije u Hrvatskoj. Pojavu detuđmanizacije M.Gross je objašnjavala dvjema razlozima. S jedne strane nas je, rekla je, "Europska unija usmjerila prema jednom, da tako kažem, demokratskom kretanju", a s druge su "u Hrvatskoj postojale i unutarnje snage". "Uvijek su u Hrvatskoj", precizirala je, "postojale demokratske snage, samo je pitanje kad su mogle doći do izražaja".
Na moju primjedbu da mi je ranije izjavila da se razočarala u Europsku uniju, dr Gross je napomenula:
- Razočarala sam se, ali EU je za nas ipak nešto napravila. Napravila je to da je potaknula napuštanje krajnje desnice. Ja mislim da kak god je zlo, da treba ući u Europu. Jer što drugo možemo?
Na ovome mjestu Mirjana Gross je, nažalost, prekinula naš razgovor. Učinilo joj se da on nema smisla jer da govori o onim stvarima za koje nije dovoljno kvalificirana. Čak je svoje vlastite riječi okarakterizirala "glupostima" i zamolila me da ih ne objavim.
Uzalud sam je uvjeravao u suprotno, da to što je rekla nisu gluposti i da to itekako ima smisla objaviti. Iako - da budem iskren - nisam je suviše dugo uvjeravao. Ni sam ne znam zašto. Nekada ranije bio bih puno uporniji i tvrđi u ovakvoj izvanrednoj situaciji nego sada. Možda sam ovaj put imao preveliki respekt prema jednoj vrlo staroj i bolesnoj osobi - jednostavno ne mogu naći drugo objašnjenje za svoje (pre)brzo prihvaćanje njezina odustajanja. A bio sam uvjeren i u to da bi, da smo razgovor kojim slučajem doveli do kraja, dr. Gross u procesu autorizacije bila nemilosrdna i da bi mnoge njezine rečenice, koje su inače sasvim u redu, na kraju otpale. Pa sam tu fazu u radu na intervjuu nekako i sam želio izbjeći.
Ponovno je Mirjana Gross bila prestroga prema sebi samoj. To je dodatno potkrijepila ovim riječima:
- Cijeli se život borim protiv toga da nekompetentni u javnosti istupaju s onim za što nisu dovoljno kvalificirani, a sada ja sama činim to isto i time sebi skačem u usta.
Naravno da nije tako. Gdje piše da povjesničar ne bi smio govoriti i o suvremenim problemima, pogotovu ako je riječ o tako vrsnom, uglednom i utjecajnom povjesničaru kao što je M.Gross? Dapače, od jednog odgovornog povjesničara bi se to, barem u nekim prigodama, i očekivalo. Dr. Gross nije bila autist i odlično je razumijevala i mnoge druge stvari, koje ne ulaze u najjuže područje onoga čime se ona profesionalno bavi.
I g. Topol je bio razočaran time što je Mirjana Gross odustala od intervjua. Pokušao ju je i on nagovoriti da se predomisli, ali nije uspio.
Ustvari, M.Gross je bila na pola puta od odluke da ipak nastavi intervju. Prije nego što smo se rastali, sjetili smo se jednog naknadnog pitanja (je li moguća ozbiljna povijest Hrvatske od 1990. do 2000-ih, umjesto da sve interpretacije povijesti završavaju Drugim svjetskim ratom i Bleiburgom; povjesničarkin je odgovor na to moje pitanje glasio da je to moguće, pod određenim uvjetima), pa smo i to pitanje i njezin odgovor na nj nadosnimili na ono što je već ranije bilo snimljeno. Kao da mi je time dr. Gross dala određenu slobodu da ovo o čemu smo razgovarali ipak jednoga dana mogu upotrijebiti, pogotovu ako prekinuti razgovor prije ili kasnije budemo nastavili i doveli ga do svog logičnog završetka.
Sada, kad Mirjane Gross više nema, razmišljam bi li se ljutila zbog toga što sam objavio sažetak našeg razgovora od 1. svibnja o.g. ili ne, kad bi na onome tamo drugom svijetu doznala da sam to učinio. Mislim da razloga za ljutnju ne bi trebalo biti. Nije izrekla nijednu glupost, ma što ona sama o tome mislila; naprotiv, izrekla je mnoge stvari koje i mnogi drugi misle, ali ih iz ovih ili onih razloga nemaju dovoljno hrabrosti javno izgovoriti. Dr. Gross je predosjećala da je blizu kraja i da je ovo možda i teorijski posljednji trenutak da ih izgovori i da one budu zabilježene. Zbog toga je, smatram, imalo smisla sve ovo objaviti.