Osvrt Drage Hedla na ''Moj beogradski dnevnik'', objavljen u Jutarnjem listu br. 5031 od 21. srpnja 2012.

Dobrica Ćosić ima mekanu prirodu, međutim ta blaga narav, kad god bi tijekom naših dugih razgovora posumnjao u mene, u trenu bi se znala preokrenuti. Tada bi se obraćao povišenim tonom, komesarski, počeo bi ispitivati kakvu to knjigu o njemu pišem, kako će on biti u njoj prikazan, zašto Hrvati mrze Srbe i zašto mrze njega. Njegov karakter sadrži obje komponente: i blagost i tu, komesarsku, crtu, kaže Darko Hudelist, publicist i novinar tjednika Globus, čija nova knjiga ''Moj beogradski dnevnik'' u izdanju Profila, za nekoliko dana izlazi iz tiska.
Hudelistova knjiga je ''grupni portret'' glavnih likova političke scene Srbije koji su, potkraj 80-ih i početkom 90-ih, uglavnom okupljeni oko Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU), stvarali ideološku platformu za projekt velike Srbije, čije se realizacije ''drugim sredstvima'' prihvatio Slobodan Milošević. U galeriji tih likova središnje mjesto zauzima Ćosić, ''otac srpske nacije'', akademik, književnik i političar, kratko vrijeme (nepunu godinu dana, od lipnja 1992. do svibnja 1993.), predsjednik takozvane Savezne Republike Jugoslavije, točnije – saveza Srbije i Crne Gore.
Portret Dobrice Ćosića, kakvoga je u svom ''Beogradskom dnevniku'' prikazao Hudelist, nipošto nije kroki, već slojevita slika s najfinijim nijansama, 3D snimka 90-godišnjeg Ćosića. Hudelist je od 2006. do 2011., u brojnim susretima, proveo sate i sate u razgovoru s Ćosićem, što mu je kao vrsnom novinaru, ali i osobi s istančanim darom zapažanja, dalo priliku da dubinski snimi čovjeka, čije su političke ideje, kad se Milošević prihvatio njihove realizacije, ostavile tragične posljedice na sudbine stotine tisuća ljudi.
Razdoblje života u kojem je naizmjence, mjesec dana živio u Beogradu, mjesec u Zagrebu, sastajući se i razgovarajući s Ćosićem, Mihailom Markovićem, Dejanom Medakovićem, Borisavom Jovićem..., Hudelist ne naziva uzalud svojim životnim pothvatom. Da bi ga ostvario, unajmio je stan u Beogradu (prvo u Knez Mihajlovoj, potom u Zmaj Jovinoj). Probiti, međutim, tvrd obruč oko Ćosića, punog nepovjerenja prema hrvatskom novinaru koji mu dolazi netom nakon što je objavio knjigu ''Tuđman: Biografija'', činilo se nemogućom misijom.
''2006., kad sam krenuo u ovaj svoj životni poduhvat, koji sam dugo planirao, nisam ništa htio prepustiti slučaju'', piše Hudelist u knjizi ''Moj beogradski dnevnik''. ''Zamolio sam dvojicu svojih kolega iz Beograda da mi osiguraju kvalitetan kontakt s Ćosićem i da ga uvjere da me ne smije odbiti. Bili su to ondašnji glavni urednik NIN-a Slobodan Reljić i vodeći srpski publicist u zadnjih nekoliko desetljeća, autor dvije knjige o Dobrici Ćosiću i čak četiri knjige o Slobodanu Miloševiću i Miri Marković, Slavoljub Đukić. Dobio sam, na vrijeme, signal i od Reljića i od Đukića da će me Ćosić rado primiti i razgovarati sa mnom, koliko bude trebalo. I to sam, negdje u rano proljeće 2006., smatrao riješenim.''
Stvari su se, međutim, nenadano zakomplicirale. Kad ga je Hudelist iz Zagreba nazvao kako bi dogovorio prvi susret, Ćosić mu je hladno izgovorio da nema želje s njim se sastati jer je pročitao neke njegove tekstove i da ga je to što je pročitao strahovito razočaralo, a zbog nakaznih stajališta o Srbima i njemu osobno – kako mu je rekao – čak i uvrijedilo.
''Oblio me hladan znoj. Što sad to treba da znači?'', piše Hudelist u knjizi ''Moj beogradski dnevnik''. ''Srećom, u tom istom telefonskom razgovoru brzo smo ustanovili da se on zabunio te me zamijenio za nekoga drugoga. Ispričao mi se, odmah, zbog te omaške. I tada smo se dogovorili da ćemo se, kad u svibnju 2006., dođem u Beograd, sastati, upoznati se i dogovoriti se o svemu.''
Tako će ubrzo, 10. svibnja 2006., doći do njihova prvog susreta, na trećem katu zgrade u kojoj je smještena SANU. Nakon prvog i više nego kurtoaznog razgovora s čovjekom koga Hudelist naziva ''većom institucijom od same SANU'', tijekom sljedećih godina zaredat će njihovi susreti na manje službenim mjestima: po beogradskim restoranima i kavanama, no ponajviše na Dedinju, u Ćosićevoj vili, odakle se potkraj 2007. preselio na Palilulu, pa čak i u Ćosićevu rodnom kraju, u Velikoj Drenovi, nadomak Kruševca.
''Kasnije mi je priznao da je prema meni imao strah jer sam k njemu došao nakon završetka knjige o Tuđmanu. Rekao mi je da misli kako ga tretiram kao srpskog Tuđmana i da se boji kako ću i prema njemu biti bespoštedan'', priča Hudelist.
''Mi smo na neki način vodili neku vrstu petogodišnjeg psihološkog rata'', objašnjava Hudelist prirodu svojih razgovora s Ćosićem.
Prijelomni trenutak, ipak, dogodio se u veljači 2008., kada se, stjecajem nesretnih okolnosti, Hudelist teže ozlijedio u svom beogradskom stanu i kad ga je Ćosić, sljedeći put, vidio onako izranjavanog. ''Ne sjećam se više jesam li imao zavoj na glavi ili ne, no Ćosić se sažalio, ili možda pokušao suosjećati sa mnom i tada mi se počeo povjeravati. Možda je upravo tada prepoznao neke depresivne slojeve moje prirode, a kako je on ekstremno depresivna osoba – što mi je više puta potvrdio – moguće je da smo tu našli neku zajedničku točku koja nam je pomogla da dalje, opuštenije i intimnije komuniciramo.''
Razgovori o važnim povijesnim temama u kojima Hudelist traži klice velikosrpskih ideja, poput Londonskog sporazuma iz 1915., kada su velike europske sile, članice Antnte, Nikoli Pašiću de facto ponudile veliku Srbiju (cijelu BiH, Srijem, Bačku, srednju i južnu Dalmaciju, sve do 10 km južno od Cavtata, sjevernu Albaniju, a pod određenim uvjetima čak i Slavoniju), razgovori o Ćosićevoj viziji poslijeratne Jugoslavije, njegov dramatični razlaz s Titom ili razgovori o vremenu Ćosićeva disidentstva, zahvaljujući povjerenju koje je Hudelist kod njega uspio steći, otklizali su i u vrlo privatne sfere. Zahvaljujući Hudelistu, o Ćosiću tako saznajemo pikanterije koje je podijelio tek s krugom najintimnijih prijatelja, mada je pitanje je li o svojim samoubilačkim namjerama, ali i brojnim preljubima, njima ikada tako iskreno govorio.
Hudelist kaže da je kod Ćosića, u nekim njegovim djelima, prepoznao ''suicidalni sindrom'', no da je ostao zatečen kada mu je on to potvrdio bez ustezanja. ''Ispovijed je – iako izrečena fragmentarno – bila dirljiva. Gotovo bih rekao – šokantna'', piše Hudelist u knjizi ''Moj beogradski dnevnik''. ''Dobrica mi je povjerio da je u najosjetljivijim, adolescentskim godinama bio opterećen razmišljanjima o samoubojstvu. To jest, da su ga znale proganjati misli da se ubije. Pritom mi je naglasio da ta razmišljanja nisu bila prenemaganja niti glumljenje, nego stvarna posljedica njegova, kako se izrazio, 'posvemašnjeg osjećaja beznađa'.''
Osim te samoubilačke crte, Ćosić je bio i plejboj. Hudelist kaže da je ljubakao sa stotinjak žena. Prepričava mi dio razgovora s Ćosićem, dio koji nije ušao u ''Beogradski dnevnik'', već ga namjerava objaviti u svojoj sljedećoj knjizi. Događaj se zbio 1958., 11 godina nakon što se Ćosić vjenčao s Božicom Đulaković, s kojom će u braku provesti više od 50 godina. Nakon smrti srpskog patrijarha Vikentija, Ćosićev prijatelj, Slobodan Penezić Krcun, ministar unutarnjih poslova i osnivač Udbe, pozvao ga je na razgovor. Udba je imala utjecaja na izbor patrijarha, moglo bi se reći da ih je ona čak i birala. Znajući da Ćosić poznaje Hranislava Đorića, koji će postati patrijarh German, želio je čuti što misli o njemu. German je bio Ćosićev zemljak, pohađao je osnovnu školu u Velikoj Drenovi i čak je bio njegov daljnji rođak. Ćosić je hvalio Germanovu nekorumpiranost, inteligenciju, patriotizam i državotvornost. No, izbore je nekako ipak trebalo provesti, da koliko-toliko izgledaju normalno, pa je Krcun zamolio Ćosića da se oko toga angažira. Za razliku od danas, Srpska pravoslavna crkva u to je vrijeme bila decentralizirana, pa su eparhije davale glas za svog kandidata, što se potom zbrajalo. Izbor je bio neizvjestan, gotovo toliko da je u pitanju bio samo jedan glas, glas igumana iz Mileševa, pa je Krcun pitao Ćosića tko bi na njega mogao utjecati da glas dâ Germanu. I dok je ta osoba lobirala kod igumana u Mileševu, Ćosić je, priznaje, vodio ljubav s prekrasnom djevojkom koju je ondje sreo.
Ovakvi pasaži, koje Hudelist vješto upliće u razgovore o političkim temama, čine njegov ''Beogradski dnevnik'' lako čitljivim. Zanimljivi su i dijelovi knjige u kojima s Ćosićem razgovara o Tuđmanu, Miloševiću, Titu. I dok za Tuđmana, kaže Hudelist, Ćosić nikada nije rekao ništa loše, njegov odnos prema Titu bio je stubokom različit.
''Tito je za Ćosića bio materijalist i hedonist, nešto posve suprotno od njegova shvaćanja svijeta. Ćosić je bio poklonik idealnog društva u kojem će svi biti jednaki ili približno jednaki u materijalnom smislu, pa makar to bilo i po cijenu općeg siromaštva. Vjerojatno je u početku mislio da je Tito taj koji bio mogao povesti ka takvom društvu'', kaže Hudelist. Ćosićevo razočaranje Titom dogodilo se na brodu Galeb, kada je Tito u sklopu velike afričke turneje, koja je trajala 72 dana, od sredine veljače do potkraj travnja 1961., posjetio osam zemalja. Na brodu je bio i Ćosić. Hudelist u knjizi navodi Ćosićeve riječi dok opisuje događaje kada se on ''u Tita beskrajno razočarao i kad ga je, ako se tako može reći, intimno zamrzio'':
''Galeb je meni bio prijelomni događaj. Atmosfera na Galebu bila je morbidna, na birokratsko-dvorski način.''
''Prepričao mi je'', nastavlja Hudelist u knjizi, ''dojmove s Galeba, a ja sam zabilježio: 'Užas od grandomanije, kiča, vulgarne politike... Ta četiri broda koji su pratili Galeb, pa krojačka radionica koja je radila za Jovanku Broz, pa avioni koji su stalno letjeli za Zürich... Jovanka je u tih 72 dana samo jedanput na ručku imala istu haljinu!... Uvjerio sam se da od demokratskog socijalizma u Jugoslaviji neće biti ništa!''.
Što se pak Ćosićeva odnosa prema Miloševiću tiče, Hudelist kaže kako mu nikada nije iznio sve nijanse njihovih međusobnih odnosa.
''Mislim da mu je Milošević najslabija točka. Ipak je on taj koji je vodio ratove. A Ćosić je u intervjuu Politici, u srpnju '91., Miloševiću dao podršku. Kadgod sam ga nešto pitao o Miloševiću, morao sam kliještima vaditi riječi iz njega.''
Pitam Hudelista koliko je njegovo dugo druženje s Ćosićem promijenilo stav koji je o njemu imao prije nego što ga je upoznao. ''On nije toliki monstrum kakvim ga možda doživljavamo. Kroz godine razgovora, priznaš mu i neke osobine koje nisu samo zlo. Mislim da on nema zločinačku ćud. Drugo je pitanje jesu li posljedice nekih njegovih političkih odluka išle u tom pravcu. Ne zaboravimo da je upravo Ćosić postavio Radovana Karadžića za predsjednika Srpske demokratske stranke u Bosni, a time posljedično i za ratnog vođu. On od toga ne može pobjeći, Karadžić je njegovo čedo.''