1. poglavlje

Nepuna dva tjedna provedena u Beogradu u svibnju 2006. - od 11. do 23. svibnja - ostala su mi u vrlo simpatičnoj uspomeni. Tada je sve i službeno počelo. Preselio sam se iz Knez Mihailove 17, gdje sam dotad imao unajmljen stan, u obližnju Zmaj Jovinu 2 (praktički, i teoretski, odmah iza ugla), otvorio svoj "beogradski istraživački ured", kako sam ga ponosno nazvao, i tako započeo svoj višegodišnji istraživački projekt kojem sam kasnije dao radni naslov "Sukob Hrvata i Srba u 20. stoljeću i slom Jugoslavije, u okvirima Svjetske povijesti (1922.-1995.)".
Istinu govoreći, od mene je, u Zagrebu, bio naručen jedan malo drugačiji projekt pod imenom "Raspad Jugoslavije", ali sam ga ja u međuvremenu malo (ili puno) koliko suzio toliko, još više, proširio na ono što je iz svega toga na kraju ispalo. Bolje rečeno - što će tek ispasti.
Još kad sam u kolovozu 2005. dio svog godišnjeg odmora proveo u Beogradu, jedan moj tamošnji prijatelj, koji me je malo i financijski pomagao, predložio mi je da si u tom gradu nađem stan. Zašto da plaćam skupe hotele kad mogu imati (tj. unajmiti) i svoj vlastiti stančić i pretvoriti ga u mini-ured - ako već namjeravam nekoliko godina provesti u Beogradu?
Poslušao sam ga i, već u rujnu 2005., našao stan u najužem središtu Beograda, u Knez Mihailovoj 17. To je kao da u Zagrebu imate stan, recimo, u Ilici 25. Nije to bio neki posebno atraktivan prostor, nalazio se u dvorišnom krilu zgrade o kojoj je riječ (nije, dakle, imao pogled na samu Knez Mihailovu, najpoznatiju ulicu u Beogradu, koja spaja Terazije i Kalemegdan), bio je relativno mračan i, ono što je za mene bilo osobito nepovoljno, bio je totalno nenamješten. Potpuno prazan, gotovo bez ijednoga komada namještaja. Šezdesetak kvadrata raspoređenih u tri poveće prostorije plus mala kupaonica s tuš-kabinom - i to je bilo sve. Ali je stanarina bila sasvim pristojna (300 eura mjesečno), a, hvala Bogu (i mojoj snalažljivosti i upornosti), imao sam i financijera. Plan mi je, zapravo, bio da to bude samo moj privremeni smještaj u Beogradu, dok ne nađem, također tu negdje, u strogom centru grada, neko bolje rješenje.
Moraš za početak imati nešto da bi postupno, korak po korak, išao dalje - to je bio moj motto s kojim sam krenuo u tu priču. U, budimo iskreni, najveću avanturu mog života.
Došlo je tako i proljeće 2006., a ja se nisam pomaknuo s mjesta. Nisam imao dovoljno novca da namjestim taj svoj stan u Knez Mihailovoj 17, pa sam zapravo vrlo rijetko dolazio u Beograd i vrlo se kratko u njemu zadržavao. Pokupovao bih, za svakog posjeta Beogradu, brdo knjiga i onda se odmah vratio u Zagreb. Tako mi je cijela 2005. i prva polovica 2006. protekla isključivo u tzv. heurističkoj fazi istraživanja (kako bi to rekao moj bivši kolega iz "Starta" i "Globusa" Marko Grčić): čitao sam i proučavao knjige, bezbroj knjiga, između 500 i tisuću njih, koje se bave hrvatsko-srpskim odnosima, Jugoslavijom, raspadom Jugoslavije, Srbijom, Hrvatskom... I one objavljene na slavenskim jezicima i one inozemne. To je neophodna faza da bi se, u ovakvom jednom ambicioznom istraživanju, moglo ići dalje. Ali da se protegnula nešto duže nego što sam se u početku nadao - jest, ali nisam tu ništa mogao.
Onda sam, u svibnju 2006., napokon našao jedno puno bolje rješenje, stan na samom uglu Zmaj Jovine i Obilićevog venca, koji od mog dotadašnjeg stana u Knez Mihailovoj 17 nije bio udaljen niti dvije-tri minute laganog hoda. Za razliku od ovog starog, on je bio, najvećim dijelom, namješten. Nisam, da bih ga osposobio za življenje i rad, morao krenuti od nule. A dobio sam, zahvaljujući jednome svom hrvatskom sponzoru, i 5000 eura da ga, što bi se reklo, "skockam" i pretvorim u pravi ured. Taj novac nisam dobio na ruke, niti na račun: toliko sam smio potrošiti da si kupim sve što mi je neophodno i, naravno, sve kupljeno morao opravdati računima.
Proveo sam, dakle, ta dva nepuna dva tjedna u svibnju 2006. u Beogradu više-manje u šopingiranju. Baš sam se dobro proveo. Nisam ni slutio što se sve u Beogradu može kupiti za 5000 eura - ili, barem, što se moglo kupiti tada, 2006. (danas je to ipak već sasvim druga priča). Recimo, u Zagrebu sam točno 5000 eura platio svoj tada ultramoderan televizor "Loewe Articos", kad sam ga kupovao, na kredit, potkraj 2003. (ili sam toliko platio za njega i Pioneerov DVD rekorder zajedno, nisam siguran). A sada sam u Beogradu za te iste novce kupio sljedeće: televizor "LG" (ne ravan, nego klasičan, s katodnom cijevi, ali sasvim pristojne veličine i kvalitete), "Pioneerov" DVD rekorder s hard-discom (onaj najdonji model, doduše), "Sonyjev" VHS rekorder, "Mini-Mac" računalo s vrhunskim "Acerovim" LCD-monitorom od 11 ili 13 inča, "HP"-ov štampač (onaj najjednostavniji i najjeftiniji, sa samo crnom bojom), "Panasonicov" telefaks-uređaj, "Indesitov" stroj za pranje rublja (jer to mi je nedostajalo u kupaonici), jedan (ne znam da li talijanski, austrijski ili njemački) superkvalitetan i savršeno udoban krevet napravljen od Latoflex daščica s vrhunskim medicinskim madracem (morao sam si to nabaviti, jer sam vrlo osjetljiv na kralješnicu), i još mi je povrh svega toga ostalo dovoljno novca da od stolara naručim izradu radnog, tj. pisaćeg stola i dvije poveće zidne police za knjige. Plus pokretni klima-uređaj (jer iz tehničkih razloga nisam mogao ugraditi klasični), tzv. "pingvin". Čovječe - sve to za 5000 eura, prije ne više od šest godina!
Od svega toga najveća je investicija bio - ne računalo niti televizor - nego krevet, s madracem. Pamtim da se madrac zvao "Symphonia" (zaslužio je taj naziv). I krevet i madrac kupio sam u robnoj kući "Eurosalon", kod Beogradskog sajma. To me koštalo tisuću eura, dakle petinu ukupnog budžeta što sam ga imao na raspolaganju. Na krevetima i madracima nikada ne štedim jer sam 1995. imao ozbiljnih problema s kralješnicom upravo zato jer nisam vodio dovoljno računa o zdravom spavanju. U mnogim skupim hotelima znam spavati na podu jer mi tamošnji kreveti, odnosno madraci, ako su premekani, ne odgovaraju. I u Londonu sam jednom, 1994., spavao na podu, a o beogradskim hotelima da i ne govorim.
Moja gazdarica nije bila oduševljena kad je, na moje inzistiranje, iz njezina, a sada već mojega, još otprije namještenog stana morao "letjeti" krevet koji sam tamo zatekao (a koji mi nije bio po volji), dvije fotelje i još neke stvari, koje sam ja htio zamijeniti svojima. Ali brzo smo se oko toga složili.
Stanarina? Relativno OK - 350 eura, s tim da mi je u jesen 2008. povećana na 400 eura. Plus režije od nekih stotinjak ili malo više eura mjesečno. Stan je bio vrlo simpatičan, relativno malen, nekih 40-ak kvadrata, ali udoban i s vrlo praktičnim rasporedom prostorija: predsoblje, relativno prostrana kupaonica s tuš-kabinom, spavaća soba te dnevna (sada, nakon mog useljenja, radna) soba spojena s kuhinjom, a od kuhinje odijeljena nekom vrstom, uvjetno rečeno, šanka (ili pregradnog zida). Bilo mi je samo žao što prozor dnevne, tj. radne sobe nije gledao na Zmaj Jovinu (koja je relativno mirna ulica) nego na puno prometniji i bučniji (zbog obližnjih kafića i velike javne garaže) Obilićev venac. Ali i to je imalo svoju draž: imao sam izravan pogled na hotel "Majestic" u kojem sam u Beogradu, još od kasnih 1980-ih pa sve do 2005., najčešće odsjedao. Od zgrade u kojoj sam sada živio dijelilo me od tog hotela ne više od stotinjak metara.
Usto, stan u koji sam se doselio ipak se nalazio na četvrtom katu zgrade (koja inače ima osam katova), tako da ispušni plinovi od automobila na Obilićevu vencu uglavnom nisu dolazili do mog prozora.
Za Zagrepčanina koji nikada nije bio u Beogradu ili ne zna kako on izgleda, jedna informacija: imati stan na uglu Zmaj Jovine i Obilićevog venca, to je otprilike isto kao i imati u Zagrebu stan na uglu Gajeve i Tesline, odmah do "Čarlija".
Paralelno sa šopingiranjem (tj. namještanjem stana), mogao sam, polako, krenuti i na posao - zbog kojega sam se i doselio u Beograd. Moj predstojeći višegodišnji boravak u Beogradu imao je dvije svrhe ili dva cilja. Prvo, namjeravao sam kopati po tamošnjim arhivima (ima ih nekoliko, odlično opskrbljenih), i to ne danima i tjednima nego mjesecima i godinama. Polako, bez nervoze, baš onako sistematično kako ja volim. A drugo, čekala me dugotrajna, iscrpljujuća serija razgovora sa živim protagonistima povijesti koju sam istraživao. Onaj najvažniji protagonist bio je, naravno, Dobrica Ćosić. S jednime sam već unaprijed bio načistu: o tome kakav ću kontakt uspostaviti s Ćosićem, ocem, glavnim ideologom i vođom antititoističkog i nacionalnog pokreta u poslijeratnoj Srbiji, o tome će izravno zavisiti i konačan uspjeh cijeloga mog istraživanja. Bez obzira na sve ostalo. Sve drugo mogu napraviti besprijekorno, ali ako to ne napravim onako kako sam zamislio i kako sam isplanirao - nisam napravio ništa.
Nije, međutim, počelo dobro. To jest, nije išlo nikako - ne sada nego još kasnih 1980-ih, kad sam, prateći izbliza Miloševićevu "antibirokratsku revoluciju" na Kosovu i u Srbiji, prvi put poželio doći u izravan kontakt s Ćosićem, ali mi to nikako nije uspijevalo. Imao sam i vezu, svojega kolegu iz beogradske "Duge" Rajka Đurđevića, koji je bio jedan od ključnih Ćosićevih suradnika u srpskome pokretu na Kosovu 1980-ih i koji me direktno preporučio Ćosiću. Ni to nije pomoglo. Jedanput sam telefonski porazgovarao s Ćosićem i to je bilo sve. Odbio je sastati se sa mnom.
Pokušao sam još jednom i u prvoj polovici 1990-ih, opet bez uspjeha. Ćosić je mudro procijenio da s istraživačem poput mene valja biti na što većoj distanciji.
Sada, 2006., kad sam krenuo u ovaj svoj životni poduhvat, koji sam jako dugo planirao, nisam ništa htio prepustiti slučaju. Zamolio sam dvojicu svojih kolega i prijatelja iz Beograda da mi osiguraju kvalitetan kontakt s Dobricom Ćosićem i da ga uvjere da me on ni u kom slučaju ne smije odbiti. Bili su to ondašnji glavni urednik NIN-a Slobodan Reljić i vodeći srpski publicist u zadnjih nekoliko desetljeća, autor dvije knjige o Dobrici Ćosiću i čak četiri knjige o Slobodanu Miloševiću i Miri Marković, Slavoljub Đukić. Obojica su se puno zauzeli za mene i na tome sam im beskrajno zahvalan. Dobio sam, na vrijeme, signal i od Reljića i od Đukića da je sve u redu i da će me Ćosić rado primiti i razgovarati sa mnom, koliko god bude trebalo. I to sam, već negdje u rano proljeće 2006., smatrao riješenim.
Međutim, kad sam iz Zagreba telefonirao Ćosiću i pokušao s njim dogovoriti termin našega prvog susreta, doživio sam vrlo neugodno iznenađenje. Ćosić mi je rekao da on nema nikakve želje niti namjere sastati se sa mnom, da je pročitao neke moje tekstove (ne znam da li u "Globusu" ili negdje drugdje) i da ga je to što je pročitao strahovito razočaralo, pa čak i uvrijedilo, tako da s osobom poput mene, koja ima takva nakazna stajališta o Srbima i o njemu osobno, on jednostavno ne želi voditi nikakve, pa čak ni neslužbene razgovore. Oblio me hladan znoj. Što sad to treba da znači? Što se to odjedanput dogodilo? Srećom, u tom istom telefonskom razgovoru vrlo smo brzo ustanovili da se on zabunio te me zamijenio za nekoga drugoga. Čitao je nečije druge tekstove, tko zna čije i tko zna kakve. Ispričao mi se, odmah, zbog te omaške. I tada smo se definitivno dogovorili da ćemo se, kad u svibnju 2006. dođem u Beograd, konačno sastati, upoznati se i dogovoriti se o svemu što ćemo i kako ćemo dalje.
Taj, za mene prvi "dan D" u Beogradu, bio je utorak, 16. svibnja 2006. Ali kakav dan, kako sam ga samo nakrcao terminima! Čitam iz svog rokovnika: u 10.00 Dobrica Ćosić u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, u Knez Mihailovoj (tri-četiri minute laganog pješačenja daleko od mog stana u Zmaj Jovinoj); u 14.00 Lepa Brena u "Grand produkciji" na Novom Beogradu (s njom sam imao dogovoren intervju za "Globus"); u 17.00 čuveni beogradski filozof-praksisovac Mihailo Marković, ideolog Miloševićeve Socijalističke partije Srbije 1990. i jedan od tri glavna autora Memoranduma SANU iz 1986., koji me čekao u svom stanu u Vladete Kovačevića 12 na Senjaku, kraj Topčiderske zvezde (a s kojim sam se, inače, upoznao još u jesen 2004.). Dan za poludjeti, a ja, kunem se, nisam ni najmanje bio opterećen svim tim obvezama. Kad sam ulazio u Srpsku akademiju i uspinjao se prema kabinetu Dobrice Ćosića, u glavi mi se puno više motalo koji ću tip računala kupiti za svoj beogradski ured i da li da kupim televizor "LG" ili možda neki drugi; a tek koji DVD rekorder da uzmem? Da ne kupim neki pogrešan koji neće moći očitavati polovicu diskova (u Beogradu vam se to lako može dogoditi, ako niste dovoljno oprezni). Eto što ti je potrošački mentalitet. I s tim sam se mislima ja ušetao u kabinet akademika Dobrice Ćosića.
Bilo je to na trećem katu Akademije. Na vratima je samo pisalo (i piše) "Dobrica Ćosić, akademik" - ništa drugo. Nikakva funkcija, nikakva posebna oznaka. S razlogom: svi su akademici SANU netko i nešto, svi imaju ovakve ili onakve titule i funkcije, svi su profesori ili doktori ili počasni doktori, ili tko zna što li već ne, neki su i predsjednici pojedinih Akademijinih Odeljenja, ili zamjenici predsjednika, bilo čega, ali on je jednostavno akademik Dobrica Ćosić, jedan i jedinstven - iznad svih pa i iznad samoga, trenutačno aktualnoga, predsjednika SANU. Kao i iznad predsjednika koji su bili i koji će tek to postati.
Da budem dokraja jasan: Dobrica Ćosić je u Srbiji veća institucija i od same Srpske akademije nauka i umetnosti.
Razgovarali smo, opušteno, točno sat vremena. Toliko smo i planirali. Bio je vrlo ljubazan. Ja sam se pak držao krajnje nenametljivo: uostalom, moj je plan i bio da ovo sada bude samo "golo" upoznavanje a da na pravi posao krenemo početkom jeseni 2006., kad se u Beogradu definitivno "skućim". Svakako sam htio da nakon susreta s Ćosićem, a prije nego što krenem k Lepoj Breni u "Grand produkciju", svratim u obližnji dućan s kompjutorima, da vidim kakva je aktualna ponuda LCD-monitora. Jer, morao sam paziti na svaki euro, nisam smio prekoračiti dogovoreni budžet od 5000 eura.
Za vrijeme razgovora s Ćosićem nisam vodio nikakve bilješke. Ali čim smo se rastali, sjeo sam u kafić na obližnjem Trgu Republike, pokraj spomenika Knezu Mihailu, i, ispijajući kavu (ili, možda, sok od svježe cijeđene naranče, nisam siguran), pribilježio ono najvažnije. Nije, moram reći, bilo ničeg spektakularnog. Ali bilo je ipak nekih zanimljivih detalja.
Najprije sam zabilježio kakav je dojam na mene ostavio Ćosićev kabinet u Akademiji. Napisao sam: "prostrana soba, prilično reprezentativna". A nakon toga - kako mi se on, čim smo se upoznali, počeo tužiti na svoje zdravlje (nije ni čudo, imao je tada pune 84 godine, on je Tuđmanovo godište): muči ga pritisak koji svako malo oscilira, od jednog ekstrema do drugog, skače pa pada i obrnuto, i tako svakog dana možda i po nekoliko puta uzastopce, a na jedno oko je već gotovo potpuno oslijepio, tako da teško čita i piše. Dok smo razgovarali, Ćosić je pio coca-colu (u čaši) i kavu, a ja samo kavu (ne espresso nego pravu srpsku domaću, tj. tursku, kakva se priprema u Akademiji).
Naš jednosatni razgovor imao je tri glavne tematske cjeline. Najprije sam htio provjeriti jednu svoju tvrdnju iz knjige "Tuđman: biografija", koja, nažalost, nije bila točna. Napisao sam da se Dobrica Ćosić upoznao i prvi put popričao s Franjom Tuđmanom već 1970-ih, kada su obojica bili politički disidenti u Titovoj Jugoslaviji, i da se to dogodilo na jednome velikom zajedničkom susretu hrvatskih i srpskih političkih (nacionalnih) opozicionalaca, upriličenom u Zagrebu. Prvi mi je o tom susretu pričao Daniel Ivin, povjesničar i pisac, mlađi brat Slavka Goldsteina, još kad sam radio na svojoj knjizi "Banket u Hrvatskoj", u proljeće 1990.
Prava istina je sljedeća: do tog je susreta doista došlo, dogodio se u svibnju ili lipnju 1978., i to uistinu u Zagrebu, ali je na nj od tadašnjih srpskih opozicionalaca došao samo Milovan Đilas. Bio je pozvan i Dobrica Ćosić, ali je on odbio doći u Zagreb. Kako mi je rekao, on je predložio dvije alternativne varijante u odnosu na prijedlog hrvatskih političkih disidenata: da se taj njihov susret ne održi u Zagrebu nego u Beogradu; ili, pod dva, ako već treba biti u Hrvatskoj, neka bude u nekom drugom gradu a ne u Zagrebu.
Upitao sam Ćosića koji je to zagrebački oporbenjak tada, potkraj 1970-ih, došao u Beograd s namjerom da njega i Đilasa pozove u Zagreb, na razgovor s hrvatskim disidentima. Odgovorio je da je to bio Ivan Zvonimir Čičak. No, predložio mi je da to provjerim u njegovim dnevničkim zabilješkama što su u četiri sveska, na prijelazu iz 1990-ih u 2000-te, objavljene pod zajedničkim imenom "Piščevi zapisi", jer da se na tu epizodu on tamo najopširnije osvrnuo.
Ja sam "Piščeve zapise" dotad već bio pročitao i znao sam na što misli. Evo, dužan sam citirati nekoliko Ćosićevih rečenica iz tog njegova dnevnika i time ispraviti svoju grešku iz knjige o Tuđmanu. Ćosić je, u kasno proljeće 1978., pribilježio: "Kod Đilasa su dolazili neki ljudi (nije napisao koji - op. aut.) iz Zagreba i pozvali njega i mene u Zagreb... Trebalo je da razgovaramo s hrvatskim nacionalističkim vrhom: Gotovcem, Tuđmanom, Budišom, Čičkom, Veselicom i još nekim intelektualcima..." U bilješci zatim slijedi Ćosićeva reakcija na taj poziv: "Nisam hteo da idem na noge hrvatskim nacionalistima i protivnicima jugoslovenstva... Njihovo uverenje da o sudbini Jugoslavije odlučuju Beograd i Zagreb smatram tačnim. Ali, ta osovina Beograd - Zagreb treba zaista da bude nova i od novog ljudskog i političkog materijala..." Htio je, dakle, reći da ti "starci" više nisu bili za tako velik posao i da su novi hrvatsko-srpski sporazum trebali stvarati neki novi, politički još nepotrošeni ljudi.
Đilas je, međutim, kako je Ćosić napisao - i meni to sada usmeo ponovio - ipak otišao. On jedini, bez Ćosića, bez ikoga drugog. I - grdno se razočarao. Ćosić je u svojim "Piščevim zapisima" napisao: "A vratio se (on, Đilas - op. aut.) razočaran. Hrvati s kojima je razgovarao po nekim garsonjerama i krčmama nisu verovali u smisao opstanka Jugoslavije; bili su odlučno za podelu Jugoslavije između Hrvatske i Srbije, podrazumevajući otcepljenje i samostalnost Slovenije. 'Velika Hrvatska' zasecala je duboko u srpski Srem i prelama Bosnu i Hercegovinu, deleći je po verskim i etničkim principima, ne uzimajući u obzir Muslimane. Đilas ih je uzaludno uveravao da je podela Bosne i Hercegovine između Hrvata i Srba neizvodljiva, a bio je i protiv 'hrvatskog Srema'. Zalagao se za zasnivanje demokratskog poretka i borbu za parlamentarni, višestranački sistem, kojim bi se zemlja demokratizovala. Oni su se načelno, iako nejedinstveno, u tome saglašavali s njim, ali za nezavisnu Hrvatsku..."
Ćosić je ujedno zabilježio tko je od hrvatskih oporbenjaka, po Đilasovu prepričavanju, bio najekstremniji. Ovako je napisao: "Budiša je bio najisključiviji."
- Kad se Đilas vratio iz Zagreba- rekao mi je sada Dobrica u svom uredu u SANU - bio je užasno razočaran. Potužio mi se: "Pa oni su nacionalisti!"
Možemo, dakle, danas biti stoposto sigurni u to da su se Dobrica Ćosić i Franjo Tuđman - inače dva vršnjaka, pripadnika jedne te iste generacije, obojica rođeni 1922. - prvi put susreli oči u oči tek 70 godina nakon svog rođenja, 1992., neposredno nakon raspada Jugoslavije. Obojica su tada bili na čelu svojih država, proisteklih iz bivše, raspadnute SFRJ. Tuđman je bio prvi predsjednik neovisne Republike Hrvatske, a Ćosić predsjednik tadašnje Savezne Republike Jugoslavije (faktički, Srbije i Crne Gore). Ali s jednom bitnom razlikom: Tuđman je u Hrvatskoj bio Bog i batina, dok je stvarnu vlast i moć u Srbiji i SRJ imao Slobodan Milošević, naravno ne sam nego zajedno sa svojom suprugom Mirom Marković.
Tuđman i Ćosić sastali su se, kao predsjednici dviju osamostaljenih država, u Ženevi, u tamošnjoj Palači naroda, pod visokim pokroviteljstvom specijalnih izaslanika međunarodne zajednice Cyrusa Vancea (u ime Savjeta sigurnosti UN) i lorda Davida Owena (u ime Europske unije, tadašnje Europske zajednice), čak dva puta tijekom jeseni 1992. Prvi put 30. rujna, a drugi put 20. listopada. Oba su puta razgovarali, uz posredovanje visokih međunarodnih predstavnika, po devet sati. Tema oba razgovora bila je normalizacija odnosa između Hrvatske i SRJ, nakon rata u Hrvatskoj 1991. Rezultat prvog njihova susreta, 30. rujna 1992., bila je "Deklaracija Ćosić - Tuđman", u čijoj je 2. točki pisalo: "Postignut je dogovor o odlučnoj akciji u vezi s povratkom raseljenih lica u njihove domove i dozvoljavanjem dobrovoljnog i humanog preseljavanja iz jedne u drugu državu onih lica koja to žele."
Taj je dogovor konkretiziran na njihovu drugom sastanku u Ženevi, 20. listopada 1992. Kako je Ćosić to pribilježio u svom dnevniku - na Tuđmanov prijedlog. Ovako je napisao: "Tuđman je predložio razmenu srpskog stanovništva iz zapadne Slavonije sa hrvatskim stanovništvom iz hrvatske Posavine i Bosne." Tome je još dodao: "Saglasio sam se s Tuđmanovim predlogom, pošto sam dobio Karadžićev pristanak i naglasio dobrovoljnost preseljavanja... Oven i Vens su se saglasili s našim dogovorom o preseljavanju i zameni stanovništva, uz Vensovu napomenu da u saopštenju o našim razgovorima treba da stoji 'humano preseljenje' stanovništva, da to ne bi ličilo na etničko čišćenje, što smo obojica prihvatili."
Upitao sam Ćosića kako ga se Tuđman za tih njihovih susreta i dogovaranja u Ženevi dojmio. Nije mi ga baš pohvalio. Bio je, kaže, jako namrgođen, arogantan, netolerantan, pa i drzak. "Teško je bilo", kazao mi je, "s njim razgovarati i pregovarati, nas je Srbe nazivao 'srbočetnicima'..." U svom ga je dnevniku Ćosić ovako portretirao: "Tuđman je arogantan, isključiv, ljut zbog nečega i nespreman na kompromise. Ne skriva mržnju prema Srbima, koju retorički pokriva napadom na 'srbočetnike' i 'teroriste' - Srbe u Hrvatskoj, koji se, po njegovom mišljenju, bore za veliku Srbiju. Ponaša se kao žrtva i osvetnik zbog 'srpske agresije'."
Koristim prigodu da kažem što mi je rekao jedan bivši visoki hrvatski (jugoslavenski) obavještajac, vrlo dobro upućen u neka važna zbivanja kasnih 1970-ih i tijekom 1980-ih. Kad je, ispričao mi je, "slobodni beogradski novinar" Vladimir Marković posjetio, u ožujku 1978., Franju Tuđmana u njegovoj kući u Nazorovoj 59. - taj je posjet jedno od općih mjesta iz Tuđmanova životopisa - donio mu je pismo Dobrice Ćosića, u kojemu je ovaj opisao stanje u tadašnjoj političkoj opoziciji u Srbiji. Nekakav je, dakle, kontakt između Ćosića i Tuđmana 1970-ih ipak postojao.
Druga tema mog prvog susreta s Dobricom Ćosićem, u Srpskoj akademiji u svibnju 2006., mogla se svesti pod točku "razno". Ćosić me upitao kako je Igor Mandić i neka ga pozdravim. Njih dvojica su veliki prijatelji, još od "onih vremena". "Cijela je moja obitelj", rekao mi je Ćosić, "odbolovala tragičnu smrt Igorove kćerke Ade. Ponajprije moja kćerka Ana, ali, naravno, i ja."
E - treća tema bilo je jedno moje malo iznenađenje priređeno Dobrici Ćosiću, kad smo se već rastajali i rukovali pred vratima njegova kabineta u SANU. To je bio moj - kako da ga nazovem - iskorak (priznajem, unaprijed isplaniran i vrlo precizno tempiran za sam kraj razgovora). Mene, pravo da kažem, Ćosićevi pregovori s Tuđmanom u Ženevi 1992. i nisu previše zanimali, bilo mi je to pomalo passe. (Naravno, daleko od toga da je ta tema sama po sebi neinteresantna.) A ja sam došao u Beograd raditi ne neko "već viđeno" istraživanje o hrvatsko-srpskim odnosima i ponavljati već odavna isprobane i izlizane sheme, nego zasjeći duboko u sasvim nova, još neistražena, nedirnuta i nepoznata područja. I, ako je to ikako moguće, a bio sam uvjeren da jest, ući u samu bit stvari. U srž hrvatsko-srspkoga sraza. U srce razdora.
Pomno čitajući, 2005. i u prvoj polovici 2006., brojne Ćosićeve tekstove - romane, političke eseje, dnevničke zabilješke, članke, intervjue itd. - primijetio sam da on vrlo često spominje riječ "stid". Gotovo nametljivo često. To me zaintrigiralo pa sam napravio cijeli popis njegovih rečenica (dugačak nekoliko novinskih kartica) u kojima središnje mjesto zauzima upravo ta imenica, "stid" (ili glagol "stidjeti se"). Evo nekih primjera: "Ja sam danas nekako postiđen pred sobom" ("Piščevi zapisi", 1959.); "Stideo sam se pred sobom zbog života koji vodim: zbog standarda, hrane, odeće..." ("Piščevi zapisi", 1959.); "Imam razlog i za stid: kajem se što sam na Plenumu CK Srbije ćutao i glasao 'za'" ("Piščevi zapisi", 1966.); "To je ona 'čaršijska Srbija' protiv koje sam ustajao u svojim knjigama i publicističkim tekstovima, koju ne volim i koje se stidim" (izjava dana Slavoljubu Đukiću za njegovu knjigu o Ćosiću "Čovek u svom vremenu", objavljenu 1989.)... I tako dalje, tih rečenica ima gotovo bezbroj.
Ustanovio sam da Ćosić to nikako nije činio slučajno - previše je često koristio tu riječ da bi se to moglo nazvati slučajnim - nego da je time želio nešto posebno poručiti svojim čitateljima.
Dakle, na samom kraju ovoga našeg jednosatnog razgovora u Akademiji, kad smo se već opraštali jedan od drugoga, do našega idućeg sastanka koji smo dogovorili za početak jeseni 2006., nisam mogao odoljeti a da ga ne upitam zašto tu riječ, koja u hrvatskom svakodevnom jeziku baš i nije tako popularna (daleko od toga da ne postoji, ali se ne čuje u svakoj prilici i kao da je postala pomalo "staromodna"), on toliko često rabi. Gotovo "programatski" često. Kao da se malo lecnuo kad sam ga to upitao i kao da me malo radoznalo, ispitivački pogledao - ili si ja to samo umišljam. I, isto tako, kao da je u sebi pomislio: "Vidi ti ovoga, s ovim neće biti šale, ovaj je očito naumio daleko ići u razgovorima sa mnom!"
Otprilike, ovako mi je odgovorio:
- Ta riječ, "stid", sve više iščezava iz terminologije kršćanstva, pod utjecajem katoličanstva. I zato ja do nje toliko držim.
To je bio odgovor kao iz puške. Ali izrečen blago, nenametljivo, onako usput, na rastanku. Moram priznati da me uzbudio. Lagano sam zadrhtao. Znači, bio sam na dobrom tragu kad sam Ćosićeve tekstove, pomno ih čitajući i proučavajući, shvatio upravo tako kao što sam ih shvatio. S lakoćom sam zato proniknuo u bit i ovoga sada meni izrečenog Ćosićeva odgovora: on riječ "stid" smatra bitnim sastavnim dijelom istočnoga kulturno-civilizacijskog identiteta, kojemu on pripada, a u opreci spram zapadnog, na katoličanstvu ili zapadnom kršćanstvu sazdanog identiteta, koji je istočnome u mnogočemu izravno suprotstavljen. Dobrica Ćosić, dakle, želi da se i preko te riječi vrlo jasno raspoznaje njegovo pripadanje jednom, a nepripadanje drugom identitetu. "Tako je, Dobrice", pomislio sam u sebi, "to volim, o tim ćemo stvarima nas dvojica voditi itekako dugotrajne i opsežne razgovore, red je da napravimo neki pomak od svih ovih profaniziranih političkih tema koje su dosad isključivo bile na dnevnom redu!"
Pružio sam Ćosiću ruku (gotovo mu se zahvaljujući za ovako direktan i iskren odgovor), on svoju meni, i dugo smo ih tako držali spojene, dugo i, rekao bih toplo, srdačno - neuobičajeno toplo i srdačno, obzirom da je ovo ipak bio naš prvi susret. I gledali se pritom relativno dugo u oči, osmjehujući se jedan drugome. Nije ovo bilo obično, konvencionalno pozdravljanje, pri odlasku. Barem sam ga ja shvatio kao nešto drugo, puno više od toga, gotovo kao sklapanje savezništva. Savezništva u tome da - kad smo se već nakon toliko godina napokon spojili - idemo do kraja, i u one "najzabranjenije" teme. Do samoga dna. Do otkrivanja prave formule hrvatsko-srpskog sukoba u 20. stoljeću.
Beograde, nisam uzalud došao k tebi.

Izdavač: Profil Knjiga, dio grupe Profil International, Zagreb
Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.

2. poglavlje

Svoj drugi susret s Dobricom Ćosićem imao sam u ponedjeljak, 16. listopada 2006., u restoranu hotela "Moskva", na Terazijama. Pozvao me na večeru. To je već bila jedna neusporedivo viša razina razgovora u odnosu na naš prvi rendez-vous, u Srpskoj akademiji, u svibnju 2006.
U međuvremenu, postao sam već pravim Beograđaninom. Cijelo ljeto 2006. proteklo mi je u namještavanju mog "beogradskog istraživačkog ureda", kako sam tepao svom stančiću u Zmaj Jovinoj. Svako malo, tijekom ljeta, dolazio sam u Beograd, pa se opet vraćao u Zagreb, pa natrag u Beograd, pa natrag u Zagreb, i tako sve do jeseni. Putovao sam vlakom - ne znam zašto, najčešće noćnim (valjda da izbjegnem ljetne vrućine, ne vidim drugi razlog). Jednom (ne)zgodom, kad sam se - u srpnju 2006. - vraćao noću iz Beograda u Zagreb, zaspao sam u kupeu (u kojemu sam bio sâm) i kad sam se probudio, ustanovio sam, na svoje zaprepaštenje, da sam opljačkan. Iz mog novčanika, kojega sam našao ispod svog sjedišta, na podu, umjesto u svojoj torbi u koju sam ga bio stavio, maznuti su svi euri, svi dinari, i sve kune koje sam imao, srećom ne i dokumenti i kreditne kartice. Nekih 500-ak eura, ne sjećam se više.
Učinili su to pripadnici bugarske kriminalne mafije, koji su tada harali "balkanskim vlakovima", a koje ja, očito, nisam shvaćao dovoljno ozbiljno, sve dok i sam nisam postao njihovom žrtvom. Da sam opelješen, ustanovio sam u trenutku kad je vlak kojim sam putovao (neki međunarodni, polazio je iz Sofije) već bio, u ranu zoru, blizu Ivanić Grada. Bože moj, mogli su mi napraviti i puno veću štetu. Nazvao sam, više zato da mu se izjadam, svog prijatelja Zlatka Mehuna iz MUP-a RH. Lakše ti je kad s nekim podijeliš nevolju.
Rujan 2006. protekao mi je u Beogradu u "laganini" tempu - htio sam se uhodavati postupno, bez i najmanje nervoze - a onda sam, sredinom listopada, počeo malo oštrije ubrzavati ritam. Bilo je, naravno, tu posla i za "Globus", zagrebački politički tjednik za koji pišem. U nedjelju 15 listopada, točno u podne (netipično za beogradski mentalitet!), radio sam intervju s Natašom Kandić, direktoricom i utemeljiteljicom Fonda za humanitarno pravo u Beogradu, nevladine organizacije koja se bavi istraživanjem ratnih zločina počinjenih na prostorima bivše Jugoslavije. Taj je intervju imao jedan poseban, vrlo značajan povod. Hrvatski predsjednik Stipe Mesić odlikovao je Natašu Kandić ordenom Danice Hrvatske s likom Katarine Zrinske. Bilo je to prvi put da bilo koji hrvatski predsjednik daje ovakvo odličje nekoj osobi iz Srbije, iz zemlje koja je s Hrvatskom početkom 1990-ih bila u ratu. Nataša Kandić se osobito bila angažirala, i imala je dominantnu ulogu, u nekoliko važnih suđenja za ratne zločine što su se nakon svih ratova iz 1990-ih održavali u Beogradu. Jedno od njih odnosilo se i na "slučaj Ovčara", tj. na 200-ak pobijenih Hrvata neposredno nakon pada Vukovara, u studenome 1991.
Nakon obavljena intervjua, nagradio sam se posjetom nogometnoj utakmici OFK Beograd - Mladost Apatin, na Karaburmi. Ali nogomet mi je tu bio najmanje važan. Dan je bio prekrasan, pravo rujansko bablje ljeto, i htio sam ga - to nedjeljno popodne - provesti vani, na friškom zraku. A bila su tu i dva dodatna razloga. Prvo, jako me opušta sjedenje na zapadnoj tribini stadiona OFK Beograda, zbog prekrasnog pogleda na Dunav, iza istočne tribine stadiona. A drugo, još važnije: na onoj drugoj strani Dunava, točno nasuprot stadionu, nalazi se jedan od meni najomiljenijih beogradskih restorana, nekadašnja "Šljunkara", koji se sada zove "Konoba kod Goce i Renata". Restoran specijaliziran za riječnu ribu, koju obožavam. Tamo me 2003. prvi put odvela beogradska estradna pjesnikinja Marina Tucaković, zajedno s Cecinim glavnim skladateljem i producentom Aleksandrom Milićem, Srbinom podrijetlom iz Osijeka. I odonda tamo često i sam idem.
Jedva sam čekao da nogometna utakmica na Karaburmi (OFK Beograd je, ako to nekoga zanima, pobijedio sa 2:0) završi, pa da naručim taksi koji će me, preko Pančevačkog mosta, prevesti na drugu obalu Dunavu, do meni omiljenog restorana. Miris riblje čorbe i prženog smuđa i soma mamio me (u mojim mislima, naravno) još za trajanja utakmice.
Btw., nogomet sam u Beogradu sustavnije pratio samo te jeseni, 2006. Onda sam, gotovo demonstrativno, prestao. U kasno ljeto i ranu jesen 2006. odgledao sam uživo desetak utakmica, nešto na Zvezdinoj Marakani, nešto na Karaburmi. A zatim: cijele 2007. samo jednu (derbi Crvena zvezda - Partizan), 2008. također samo jednu (Crvena zvezda - OFK Beograd), da bih u srpnju 2009. izdržao samo prvo poluvrijeme "kobajagi" međunarodne utakmice, u sklopu prvog pretkola Lige prvaka (ili Europske lige, ne sjećam se više), Crvena zvezda - Rudar Velenje. Postoji, naime, liga koja ne samo da je lošija nego je nekoliko puta lošija od hrvatske i totalno negledljiva, a to je srpska. A zove se (tj. tada se tako zvala), zamislite, Meridijan Superliga! Taj nogomet ja nisam mogao probaviti i zato sam mu okrenuo leđa.
Intervju s Natašom Kandić napisao sam, u svom stanu, u ponedjeljak 16. listopada u prijepodnevnim, odnosno ranim popodnevnim satima, a onda sam imao tzv. "otvoreni termin" s Dobricom Ćosićem. To znači da sam ga ja trebao nazvati, a on će mi onda reći hoćemo li se vidjeti tog ili nekog od idućih dana. Ne volim takve dogovore, ali Ćosić je bio taj koji je, barem zasad, diktirao tempo. U međuvremenu, dogovorio sam, za utorak 17. listopada, u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, svoj prvi susret s još jednim vrlo važnim čovjekom, srpskim intelektualcem (povjesničarem umjetnosti i piscem) rođenim u Zagrebu Dejanom Medakovićem, o kojem će u ovome dnevniku (a još više u mojim kasnijim knjigama) biti još dosta riječi.
Jednako kao i Franjo Tuđman i Dobrica Ćosić, i Dejan Medaković je isto tako pripadnik čuvene "generacije 1922." - generacije rođene upravo te godine, u Kraljevini Jugoslaviji - kojom ću se puno baviti u svojim knjigama o raspadu Jugoslavije na kojima upravo radim. Rodio se u otmjenoj kući na Zrinjevcu 15, tamo gdje je danas, u prizemlju te zgrade, caffe-restoran "Lenuci" (ili je barem bio doskora). Cijela je ta dvokatnica bila vlasništvo njegova vrlo bogatog djeda, kapitalista i veleposjednika Bogdana Medakovića, posljednjeg predsjednika Hrvatskog sabora uoči jugoslavenskog ujedinjenja 1918. U rujnu 1941., Dejan je iz Pavelićeve NDH, zajedno sa cijelom svojom obitelji (djed mu je tada već bio mrtav), emigrirao u Beograd i s vremenom - u Titovoj Jugoslaviji - postao jednim od najistaknutijih protagonista srpskog antititoističkog i nacionalističkog pokreta te, kao takav, dio ekipe koja se, već od poratnih 1940-ih, a pogotovu kasnije, okupljala oko Dobrice Ćosića. U vrijeme izrade Memoranduma SANU bio je generalni sekretar Srpske akademije nauka i umetnosti, a kasnije, od 1999. do 2003., i njezin predsjednik.
Poslavši e-mailom intervju s Natašom Kandić u Zagreb, tj. u "Globus", istuširao sam se, obukao i otišao na ručak u restoran "Royal Knez", nedaleko od mog stana u Zmaj Jovinoj. Vrlo zanimljiv, srednje luksuzan restoran s internacionalnom kuhinjom. Zaboravio sam što sam jeo (a nisam pribilježio), znam samo da sam bio vrlo zadovoljan objedom. Poslije ručka prošetao sam se Knez Mihailovom. Već se bilo smračilo, moglo je biti oko 18 sati. Upravo u trenutku kad sam se nalazio ispred zgrade SANU, nazvao sam, mobitelom, Dobricu Ćosića, onako reda radi. Iskreno, očekivao sam da će mi zakazati sastanak za neki drugi dan, tijekom tjedna koji je tek bio počeo. No, on me je, na moje iznenađenje, pozvao na večeru u hotel "Moskvu" - te iste večeri, u ponedjeljak 16. listopada, u 20.30! Praktički, za dva sata. Odgovorio sam mu da mi je to OK (taman posla da ga odbijem, ta zbog njega sam se, zapravo, i doselio u Beograd!), pomislivši odmah u sebi - a što sam, budala, uopće išao ručati, prije sat-dva, kad me čovjek sada zove na večeru?
No brzo sam ukapirao: bolje da na tu večeru dođem sit pa da budem stopostotno skoncentriran na razgovor nego da se tijekom razgovora nepotrebno "zamaram" hranom.
Oko 20.15 ušao sam u hotel "Moskvu". Restoran je bio sablasno prazan, a u cijelom je hotelu vladala neka čudna, dekadentna, neugodno staračka atmosfera. Znao sam u tom hotelu odsjedati kasnih 1980-ih, pa i same 1990. (tada sam posjetio Milovana Đilasa), i to je tada još ličilo na nešto. Sada sam se tu osjećao vrlo neugodno. U sebi sam bio malo i ljut na Ćosića: zar nije mogao naći prikladnije mjesto za razgovor od ovoga? Što me nije pozvao k sebi kući?
Onda sam se sjetio da je u tom hotelu volio, svojedobno, odsjedati Jovan Rašković, psihijatar kojega je Dobrica Ćosić osobno bio ustoličio za "gandijevskog" vođu Srba u Hrvatskoj, u godinama uoči raspada Jugoslavije. Upitao sam se u sebi: namjerava li Ćosić ovim sada sastankom sa mnom u "Moskvi" oživjeti sjećanja na svoja nekadašnja druženja i večere s Raškovićem?
Nisam znao gdje da sjednem, da li u kafić ili u sam restoran. Sjeo sam u kafić. Sve je bilo potpuno prazno. Onda se, ne kasneći ni minute, pojavio Dobrica Ćosić i rekao mi da odemo u restoran. Sjeli smo za neki stol, u sredini restorana. Ni žive duše osim nas dvojice, sve dok nam nije prišla konobarica. 
Ćosić je na sebi imao karirani sako sa smeđe-sivim nijansama, bordo-crvenkasti pulover i tamnosivu, gotovo crnu košulju - jedan savršeno izbalansirani elegantni casual za prigode poput ovakve. Izgledao je sasvim pristojno za svojih gotovo već 85 godina, iako mu se u licu vidjelo da je star i bolestan. Nisam mogao odoljeti a da ne napravim nekoliko fotografija na mom netom kupljenom (u Zagrebu) digitalnom foto-aparatu marke "Casio", tadašnjem hitu tehnike s ekstremno visokom rezolucijom. Dobrica mi je rado pristao pozirati. Bile su to moje prve fotografije napravljene u Beogradu. Napravio sam ih do danas mali milijun i sve ih, naravno, postupno prebacivao na harddiskove svojih računala. Ali te svoje prve, najprvije fotografije Dobrice Ćosića, napravljene u "Moskvi" - njih nikada nisam izbrisao iz foto-aparata. I nikada ih niti neću izbrisati, čuvam ih kao relikvije.
Inače, da kupim taj i takav, vrhunski i relativno skup digitalni foto-aparat "Casio", savjetovao me, uoči mog odlaska u Beograd, tadašnji hrvatski ministar kulture Božo Biškupić, čovjek koji ima iskustva s takvim napravama. Odlično me posavjetovao, slike koje sam na njemu napravio doista su fenomenalno oštre i uopće izvanredne tehničke kvalitete, to su mi potvrdili svi moji kolege novinski fotografi koji su ih vidjeli.
E sad, što ćemo večerati? Meni nije bilo ni do kakvog jela. Ali da nešto dobro popijemo - zašto ne? Predložio sam Ćosiću Radovanovićev Chardonnay, jedno od solidnijih srpskih vina, da ne kažem - jedno od rijetkih uistinu solidnih (iako se u proteklih šest godina vinarska industrija u Srbiji izvanredno razvila, pomalo po uzoru na Istru). Iznenadilo me kad mi je on, kao školovani vinogradar, rekao da to vino ne poznaje. Kazao je da više cijeni tradicionalnija srpska vina, poput "Rubinovih". Svejedno, prihvatio je moj prijedlog. Uz butelju vina naručili smo i litru "Knjaz Miloša".
Što se hrane tiče, izabrao sam samo hladno predjelo: goveđi pršut sa sirom i maslinama. To, naime, odlično ide uz Radovanovićev Chardonnay. A Ćosić je, na moje zaprepaštenje, naručio - pohane lignje s pomfritom! Pa kud baš to, pomislio sam.
A tek kad ih je konobar (ili konobarica) donio/donijela na stol: bile su skroz masne, ali bezobrazno masne i nekako baš - lignjaste.
Za vrijeme našega razgovora, koji je trajao možda i više od dva sata, Dobrica Ćosić nije taknuo ni jednu jedinu lignju. Kompletan je tanjur ostavio nedirnutim. Pretpostavljam da nije bio gladan, kao ni ja, i da je ovo naručio tek reda radi. A drugo, priznao je da su lignje previše masne. A treće - toliko se raspričao i unio u razgovor sa mnom da je na te jadne lignje i zaboravio. Očito sam ga uspio dobro zaintrigirati.
A vino smo popili, obojica jednu butelju.
Za početak, Ćosića sam malo zadavio rekonstrukcijom njegova školovanja, onako u mom stilu, inzistirajući točno na godinama - koje je godine u koju školu išao, a koje godine nije išao i zašto nije išao i što je tada radio (jer je bilo nekih godina kada je pauzirao u školovanju, slično kao i njegov vršnjak iz Hrvatskog zagorja Franjo Tuđman) itd. Obožavam takve pedanterije, njima odmah "ubijam u pojam" (šalim se) svog sugovornika. Ljubazno mi je odgovarao, a onda me u jednome trenutku prekorio: "A što me to ispitujete, pa ne pišete vi moju biografiju!"
Zatim sam njemu prepustio da on bira teme o kojima ćemo razgovarati. On je govorio, a ja sam izgovoreno uredno zapisivao u svoju bilježnicu.
Spomenuo je najprije Rovinj, u kojemu je nekada davno imao kuću (zajedno s Oskarom Davičom) i tamo provodio predivna ljeta. Možda su ove lignje, pomislio sam u jednome trenutku, reminiscencija na taj njegov Rovinj.
Sljedeća tema: Kominterna i njezin razoran utjecaj na Jugoslaviju.
Pa onda: Edvard Kardelj - koji je 1957. rekao Ćosiću, kada se pisao Program SKJ, da je Jugoslavija samo privremena kategorija. "Čim se stvore uvjeti, mi ćemo s Austrijom, a vi, Srbi, s Bugarskom!" - tako mu je, kaže Ćosić, Kardelj izjavio.
- Nakon stabilizacije odnosa sa SSSR-om - posebno mi je pritom naglasio - kad je Hruščov, sredinom 1950-ih, došao u Beograd, hrvatska i slovenska KP postale su nacionalističke partije, jer više nije bilo opasnosti izvana. A nacionalne ekonomije, koje je izmislio Kardelj, bile su osnova za stvaranje nacionalnih država. Poslije toga je preostao još samo pravni aspekt te stvari, pri čemu je bilo pitanje hoće li se to konačno riješiti ratom ili bez rata.
S Kardelja, malo-pomalo, prelazimo i na Josipa Broza Tita. Pitam Ćosića je li točno da je Tito zazirao od Srba. "Što se tiče Titova sudjelovanja u Prvom svjetskom ratu", odgovorio je, "nema nikakve dvojbe da je on ratovao protiv Srbije, na strani austrougarske vojske. Borio se u 42. Vražjoj diviziji, kao austrougarski izviđački podoficir, ili što li već. Bio je 1914., u prvim mjesecima rata, u Podrinju, u zapadnoj Srbiji, na srpskom frontu, a u jesen 1914. popeo se, kao ratnik 25. puka Vražje divizije, na planinu Suvobor, u sjeverozapadnom dijelu općine Gornji Milanovac."
Kao što je poznato, Suvobor je značajan po Suvoborskoj (Kolubarskoj) bitci iz Prvoga svjetskog rata, potkraj 1914., u kojoj se proslavio zapovjednik Prve srpske armije, general Živojin Mišić. Tu je bitku Ćosić romansijerski rekonstruirao u drugoj knjizi svojega magnum-opusa, četverosveščanog romana "Vreme smrti", iz 1970-ih. Prva srpska armija na čelu s generalom (i budućim vojvodom) Mišićem, potjerala je, u prosincu 1914., austrougarske trupe natrag preko Drine, a zajedno s njima i mlađahnog Josipa Broza - ako se on u njima doista nalazio. Prikaz te pobjedničke ofenzive srpske vojske jedan je od najdojmljivijih momenata u romanu "Vreme smrti".
- Dobro - upitao sam Dobricu Ćosića - jeste li vi znali, kad ste pisali taj roman, da se protiv Srba u toj bitci borio i Josip Broz, u redovima austrougarske vojske?
Ćosić kao da je lagano bio zatečen pitanjem što sam mu ga postavio. Malo je odšutio - obično mi je uvijek brzo, u trenu, odgovarao na sva moja pitanja - i tek jedva jedvice, glasom u kojem se mogla osjetiti i lagana nervoza, odgovorio: "Znao sam, ali mi to nikada nije bilo važno."
Potom je nastupila šutnja. Rječita šutnja.
Inače, uoči ovoga mog susreta s Ćosićem, preletio sam (još jednom) njegove "Piščeve zapise" i u njihovoj drugoj knjizi, na 175. stranici, naišao na bilješku napisanu u studenome 1974.: "Sa Žikom, Mihizom, Mićom i Pavlom (riječ je o Žiki Stojkoviću, Borislavu Mihajloviću Mihizu, Mići Popoviću i Pavlu Iviću, Ćosićevim prijateljima "siminovcima", s kojima se upoznao i povezao odmah nakon Drugoga svjetskog rata - op. aut.) na svakom našem skupu sporim se i ne okončavam sporenje o njihovoj muci: zašto Srbi još uvek obožavaju Tita, Hrvata, katolika, austrougarskog podnarednika, koji je protiv njih 1914. ratovao do Suvobora...?"
Ali nisam ga sada više htio o tome gnjaviti.
Ovom prigodom, u "Moskvi", Ćosić mi je o tome rekao još samo to da mu je povjesničar Vladimir Dedijer svojedobno zamjerio što je u svom romanu "Vreme smrti" uopće spomenuo 25. puk 42. Vražje divizije - iako o samom Titu i njegovu sudjelovanju u ratu nije napisao niti riječi. A tome je zatim dodao - kao da je htio što prije promijeniti temu razgovora: "Potrebna je velika duhovna snaga da se zaboravi protivnik u ratu!"
Ipak, nije odolio a da ne kaže: "Tito je savršeno krio taj svoj životni period."
Moram ovdje napomenuti da sam se 3. studenoga 2006., u svojoj, Zmaj Jovinoj ulici, u jednome od brojnih njezinih kafića, sastao sa srpskim publicistom i povjesničarom Perom Simićem i s njim također malo popričao o toj temi. Simić mi je rekao da postoji dnevnik jedinice austrougarske vojske u kojoj se Tito borio (42. Vražje divizije) i da je on pohranjen u Bečkom arhivu. Pritom me upozorio: "Teoretski je moguće da je ta jedinica bila tamo gdje je bila, ali da se sam Broz u njoj fizički nije nalazio." No, kako je kazao, puno je indicija koje nedvosmisleno upućuju na zaključak da je on ratovao protiv Srba, u zapadnoj Srbiji, u drugoj polovici 1914.
Zamolio sam, nadalje, Dobricu Ćosića da mi nešto više kaže o svojoj afričkoj turneji s Josipom Brozom Titom na brodu "Galeb" koja je potrajala punih 72 dana, od 14. veljače do 27. travnja 1961., a u sklopu koje su Tito i njegovi najbliži suradnici i gosti posjetili osam zemalja: Ganu, Togo, Liberiju, Gvineju, Mali, Maroko, Tunis i UAR (Egipat). U Ćosićevim sam knjigama pročitao da je to bio jedan od prijelomnih događaja u njegovu životu - kada se on u Tita beskrajno razočarao i kad ga je, ako se tako može reći, intimno zamrzio. Potvrdio mi je:
- "Galeb" je za mene definitivno bio prijelomni događaj. Cijela je ta atmosfera na "Galebu" bila morbidna, na birokratsko-dvorski način. Sve je to meni bilo strano!
Prepričao mi je svoje dojmove s "Galeba", a ja sam na papir zabilježio: "Užas od grandomanije, kiča, vulgarne politike... Nepojmljiv luksuz za vrh Ripleyeve rubrike 'Vjerovali ili ne'... Ta četiri broda koji su pratili 'Galeb', pa krojačka radionica koja je permanentno radila za Jovanku Broz, pa avioni koji su stalno letjeli za Zürich... Jovanka je, zamislite, u tih 72 dana samo jedanput na ručku imala istu haljinu!... Uvjerio sam se da od demokratskog socijalizma u Titovoj Jugoslaviji neće biti ništa!"
Upitao sam Ćosića je li točno da su se na toj turneji jednom teško otrovali hranom. O tome mi je, naime, nešto govorio Josip Vrhovec, koji je tamo bio prisutan u svojstvu novinara. Ćosić mi je odgovorio da ta priča nije istinita. Doduše, Zdenko Štambuk, šef protokola na "Galebu", bio je povraćao nakon nekog ručka. "Ali to su", reče mi Ćosić, "jeli zmije kod nekog afričkog poglavice. I Tito je jeo, dok ja, Lazar Koliševski i Veljko Mićunović zmije nismo htjeli ni okusiti. Štambuku je nakon tog ručka pozlilo. A kad smo, vraćajući se s turneje, ušli u naše vode, u Jadransko more, Blažo Jovanović (tadašnji predsjednik Narodne skupštine, a prije toga predsjednik Vlade NR Crne Gore - op. aut.) je došao pred nas s vinom i pršutom pa smo se opili i ja sam nakon toga povraćao. No, ponavljam, u Africi se nisam otrovao."
Neke od svojih zabilježaka napisanih na "Galebu" (ili neposredno nakon povratka s te turneje) Dobrica Ćosić je u svojim dosad objavljenim memoarskim knjigama objelodanio, a neke, kako mi je sada, u "Moskvi", priznao, nije. I to me baš zaintrigiralo. "Ono najgore sačuvao sam za sebe", povjerio mi je. Osjetio sam u sebi laganu drhtavicu. "To sigurno mora da je nešto jako, jako važno", pomislio sam. Pokazao sam interes za te njegove neobjavljene rukopise. No, Ćosić je odgovorio: "Spalit ću ih, to su ionako banalne stvari. Uostalom, zar sada da se bavimo Titom?"
Nije mi taj odgovor djelovao najuvjerljivije. Počeo sam Ćosića nagovarati da mi svoje bilješke s "Galeba" pokaže, da mi ih barem pročita, da to možda i zajedno publiciramo, istodobno u Srbiji i u Hrvatskoj. Energično je otklonio svaku pomisao na to. "Vi ste relativno mlad, radoznao, takav sam i ja nekada bio", počeo me tješiti i lagano "hladiti"...
Uglavnom, potvrdio mi je da su osobno razočaranje u Josipa Broza Tita i njegova politička (ideološka) transformacija, koja je kulminirala 1966.-1968., išli kod njega paralelno. Kao dvije strane (lice i naličje) jednog te istog procesa.
Budući da se nedugo poslije turneje "Galebom" Dobrica Ćosić bacio na pisanje svog četvrtog po redu romana "Bajka" (što ga je dovršio 1965. na 1966., "prešaltavši" se odmah zatim na "Vreme smrti"), zanimalo me nešto više i o toj njegovoj knjizi. "Bajka" je, po mom osobnom mišljenju (s kojim se Ćosić bez riječi pogovora složio), njegov najbolji i, po mnogo čemu, najznačajniji roman (uz "Vreme smrti", naravno). Jedan, dapače, od najimpresivnijih romana ikada napisanih u Srbiji poslije Drugog svjetskog rata. Ali, nažalost, i roman kojemu službena književna kritika taj status nikada nije priznala. A nije ga priznala samo zato jer ga nije dokraja razumjela. Za razliku, naime, od svih ostalih Ćosićevih romana, koji su pitki i komunikativni gotovo poput pučke književnosti, "Bajka" je ekstremno teška i nezahvalna za čitanje, to je jedan zakukuljeni, šifrirani diskurs koji prethodno treba pažljivo "dekodirati" da bi se tek počelo shvaćati što je pisac u njemu htio reći.
Meni je, čim sam tu knjigu prvi put uzeo u ruke i dijagonalno je pročitao, odmah bilo jasno da se u njoj krije jedan od najvažnijih ključeva za razumijevanje Ćosićeve kompleksne ličnosti i svega onoga što je on ne samo kao pisac nego i kao i ideolog i političar u svom životu napravio. Dapače, onaj glavni ključ, ključ koji otkriva sve tajne. Ali i ključ koji je iznimno teško detektirati. Možda čak i nemoguće - bez pomoći samog autora.
Kad sam, 2006., došao u Beograd, kao jedan od prioriteta postavio sam si zadatak da u svojim razgovorima s Ćosićem razriješim tu veliku zagonetku i taj ključ, sakriven u "Bajci", otkrijem. Odnosno - razgolitim. Upravo sam, dakle, s tom namjerom taj roman i stavio na dnevni red ovoga našega susreta u "Moskvi". Ćosić me, za početak, upoznao s činjenicom da je u razdoblju između turneje "Galebom" i početka pisanja "Bajke" posjetio nacistički koncentracijski logor Dachau i da je tom prigodom doživio - živčani slom. "Doživio sam nervni slom, vidjevši to pepelište, vidješi u tom muzeju ostatke sagorjelih ljudi. Obuzela me depresija, slomljenost, plakao sam... Tada se, vidite, skrhala moja vjera u ljude..."
Nisam mogao ne prisjetiti se da je negdje u to isto vrijeme, 1961., logor Dachau posjetio i pisac jedne od dviju esencijalnih knjiga o punk-rocku, "Lipstick Traces: A Secret History of the Twentieth Century", legendarni Greil Marcus. Napisao je: "Sjećam se svog posjeta koncentracijskom logoru Dachau 1961., prije nego što je on bio sređen i opremljen audio-vizuelnim uređajima, kada su peći izgledale kao da su još prethodne godine bile tople..."
- Najsažetije rečeno - reče mi Ćosić - "Galeb" je značio moje ogromno razočaranje u Tita, a posjet Dachauu, odmah nakon toga, bio mi je neposredan motiv da počnem pisati "Bajku".
Onda je nabrojio nekoliko, kako se izrazio, "velikih udara" što ih je tijekom 1950-ih i ranih 1960-ih doživio: slučaj Đilas 1954. (kada je, umjereno, bio na Đilasovoj strani), posjet Golom otoku, Mađarska revolucija 1956. (koju je promatrao uživo), "Galeb", Dachau... "Ti su udari za mene bili tsunamiji, oni su imali naknadna ispoljavanja kod mene, kao pisca i kao čovjeka."
Jedno od najzanimljivijih i najneobičnijih poglavlja u "Bajci" zove se "Razistorija". To je Ćosićev neologizam, što ga je on, kasnije, znao upotrebljavati i u nekim svojim publicističkim tekstovima. Upitao sam ga što ta riječ znači. Zagonetno se osmijehnuo: "Razistorija? To je dobar izum, sretan izum..." "Izum?" - začudio sam se. "Ali kako to mislite - izum?" Gledao sam zbunjeno u Ćosića, on isto tako u mene...
Odgovorio je, pomalo zamišljeno: "Vidite, tu se, u tom poglavlju, moj pesimizam dokraja potvrdio. Tragao sam za sretnom prošlošću, ali je nigdje nisam našao. Nema sretne prošlosti, a to onda znači da nema niti sretne budućnosti. Jer, mi Srbi nismo imali sretnu prošlost, da bismo mogli imati sretnu budućnost. Čovjek, narod, mora imati sretnu prošlost, da bi mogao računati na sretnu budućnost. Mi Srbi smo imali herojske čine, ali to je bilo mučeništvo, a ne raj. Narod koji slavi Albaniju (Ćosić je ovdje mislio na masovno povlačenje srpske vojske i naroda kroz Kosovo i Albaniju sve do Jadranskog mora u Prvom svjetskom ratu, potkraj 1915. - op. aut.) - to je nesretan narod!"
Opet sam se sjetio Ćosićevih riječi, pribilježenih u njegovim "Piščevim zapisima", ovaj put u travnju 1979.: "... taj narod (srpski - op. aut.) nema više vere u smisao pobune protiv postojećeg i borbe za promenu, jer ima preteško iskustvo: promena donosi gore no što je bilo. Energija vere u bolje i napredak, u budućnost - potrošena je u srpskom narodu."
- Oduvijek sam bio veliko sumnjalo i skeptik - nastavio je Ćosić. - Godine 1948. bio sam siguran da ćemo izgubiti od Staljina. Vrlo sam se rano razočarao u Boga, još kao mladić, zato što nam je potukao vinograde u rodnoj Velikoj Drenovi. Sa 16 ili 17 godina, čitao sam, u svom selu, Nietzschea i Schopenhauera, njihove mi je knjige posuđivao svećenik iz Velike Drenove i moj susjed i prijatelj Ranko Bačanin. Od narodnih sam pjesama odmah krenuo na ovako tešku filozofiju, a da prethodno nisam učio ni gramatiku ni književnost.
Svoj generalni pogled na svijet Ćosić mi je, u razgovoru, okarakterizirao kao - "borbeni pesimizam". To znači: borio se i onda kad nije vjerovao u uspjeh. Kao primjer svog pesimizma, naveo mi je svoj debitantski roman iz 1951. "Daleko je sunce". "On", rekao je, "možda nije velika književnost, ali nosi snažnu poruku. To je prva kritika cijene slobode u NOB-u, pokušaj odgovora na pitanje ima li smisla boriti se za slobodu pod svaku cijenu. Moj odgovor u romanu glasi: ne, nema smisla! Zato sam tako lako i otišao u opoziciju. U tom romanu jedan junak ubija drugoga: komesar strijelja onoga koji sumnja, zamjenika komandanta partizanskog odreda Gvozdena. I ja sam bio takvo sumnjalo, kao Gvozden..."
Bio sam zadovoljan svim tim Ćosićevim odgovorima, iako sam znao da sam još miljama daleko do svog konačnog cilja. Smogao sam dovoljno hrabrosti da Ćosića izravno upitam jesu li njegov pesimističan pogled na srpsku povijest i njegova definicija srpskog naroda i srpske povijesti kao tragičnog naroda i tragične povijesti (Ćosićevi su česti termini, u njegovim publicističkim tekstovima: "tragizam srpske egzistencije", "osnova srpskog tragizma", "istorijski tragizam srpskog naroda", "tragizam u nacionalnoj istoriji Srba" itd.) uvjetovani, među ostalim, i nekim sasvim osobnim značajkama njegove ličnosti. Doslovce sam mu takvo pitanje postavio - pa što bude. Bez puno razmišljanja, odgovorio mi je potvrdno.
Otkrio mi je da je još kao mali dječak bio sklon pesimizmu zbog teške upale očiju, koja je bila glavni i, zapravo, jedini razlog zašto je u osnovnu školu krenuo s godinom zakašnjenja. "Ta se infekcija", rekao mi je, "zvala firciger, to je jedno permanentno curenje gnoja iz oka. I ja se nikada s ostalom djecom nisam smio slobodno igrati, da me ne udare u to moje bolesno oko. Uvijek sam išao s maramom oko oka, oko glave. Nikad se ni s kim nisam potukao, nikad se nisam veselio, odrastao sam pokraj svojih staraca, djedova... Nisam bio naučen da se igram i da se veselim. Živio sam u strahu da ne ostanem bez oka."
Radovanovićev Chardonnay je polako nestajao iz butelje - nismo htjeli naručiti drugu - što je za mene bio znak da je kucnuo trenutak za pokretanje i one posljednje, ujedno i najteže teme našeg razgovora u "Moskvi", teme kojoj sam u svom notesu dao naslov - "Londonski ugovor". Takozvani "Londonski ugovor", iz ratne 1915. Jedna od najvećih opsesija Dobrice Ćosića, kojoj je on posvetio značajan dio četvrte knjige svog romana "Vreme smrti", a iz koje je zatim izveo i svoje stvarno opozicijsko političko djelovanje u Titovoj Jugoslaviji, tijekom kasnih 1970-ih i, naročito, 1980-ih. Ujedno i jedna od najmutnijih i najkontroverznijih epizoda iz srpske povijesti u 20. stoljeću općenito.
E sad, kako da, u dvije-tri riječi, objasnim o čemu se tu radi? Neće mi to biti lako. Što god da učinim, riskirat ću da pogriješim. Prvo, ovo je ipak dnevnik i možda ga ne bih trebao opterećivati kompliciranim historiografskim temama. O tome ću ionako opširnije pisati u svojim idućim knjigama. Drugo, taj "Londonski ugovor", o kojem je ovdje riječ, nije onaj Londonski ugovor o kojem smo učili u školi, na satovima povijesti, iako s njim ima nekih vrlo bliskih dodirnih točaka. Blago onima koji znaju što je tu posrijedi. Ali što s onima koji ne znaju? A pretpostavljam da više od 90 posto (hrvatskih, prije svega) čitatelja ove knjige nisu odviše upućeni u tu problematiku (na čemu im ja, naravno, ne mogu zamjeriti).
Znači, morat ću od početka, ab ovo, htio ili ne htio. Jer, ako to ne učinim, sve će nakon toga biti potpuno nerazumljivo, a onda ovaj moj dnevnik više neće imati nikakvog smisla.
Pokušat ću tu stvar razjasniti najjednostavnije što je moguće, ali i u toj maksimalnoj jednostavnosti zadrijeti u samu bit problema.
Dakle, ovako: Srbija je u jednome trenutku - u ljeto 1915., u drugoj godini Prvoga svjetskog rata - bila na velikoj prekretnici. Mogla je birati između dvije posve različite povijesne opcije: Jugoslavije i nečega što se moglo nazvati "Velikom Srbijom". Još na samom početku Prvoga svjetskog rata, Srbija se, pod snažnim utjecajem jugoslavenski orijentiranih srpskih intelektualaca (Jovana Cvijića, Stanoja Stanojevića i mnogih drugih), opredijelila za jugoslavensku opciju. Za program integralnog jugoslavenstva, obuhvaćen Niškom deklaracijom od 7. prosinca 1914., u kojoj su prvi put bili formulirani ratni ciljevi Srbije: "... vlada Kraljevine smatra kao svoj najglavniji i u ovim sudbonosnim trenucima jedini zadatak... oslobođenje i ujedinjenje sve naše neslobodne braće Srba, Hrvata i Slovenaca..."
A onda se Srbima, samo nešto više od pola godine dana nakon obznanjivanja njihova glavnog ratnog cilja, stvaranja Kraljevine Jugoslavije, pružila, kao na pladnju, jedna sasvim drugačija mogućnost. Velike europske sile, članice Antante - Velika Britanija, Francuska i Rusija - ponudile su predsjedniku vlade Kraljevine Srbije Nikoli Pašiću stvaranje takozvane "Velike Srbije", ukoliko pozitivno odgovori na njihovu ponudu, izrečenu u formi svojevrsnoga ultimatuma, da se cijela jugoistočna polovica Makedonije (i to ona veća polovica) prepusti susjednoj državi Bugarskoj, inače ljutom protivniku Srbije u Drugom balkanskom ratu, koju je tim teritorijalnim ustupkom trebalo, i to vrlo žurno, privoljeti da stupi u rat na strani Antante, a protiv Njemačke i Austro-Ugarske.
Dana 16. kolovoza 1915. (po novom kalendaru) Nikoli Pašiću je predočena karta velike srpske države kojom bi sile Antante nagradile Srbiju - u slučaju, naravno, ratne pobjede - ako on pristane na tu njihovu bingo-ponudu. "Veliku Srbiju" su, po tom prijedlogu, trebali sačinjavati: čitava Bosna i Hercegovina, Srijem, Bačka, srednja i južna Dalmacija od rta Ploče kraj Šibenika pa sve do 10 kilometara južno od Cavtata, sjeverna Albanija pa čak, pod nekim uvjetima, i Slavonija - ako po završetku rata i ona padne u ruke Saveznika.
Srbi su na taj način - tako se barem čini - imali "Veliku Srbiju" na dlanu (umanjenu, doduše, za veći dio Makedonije, a, po svemu sudeći, i za Banat, sve do Beograda, na koji je vrlo ozbiljno pretendirala Rumunjska), ali su, kako zbog svoje megalomanije tako i zbog integralnog jugoslavenstva, tada vrlo moćne i ekspanzivne ideologije koju su propagirali svi vodeći srpski intelektualci, a uz njih i gotovo cjelokupno državno i političko vodstvo Srbije, kao i mnogo puta u povijesti (i prije i poslije toga), kontrirali Europi, prkosili joj i, kako je na kraju ispalo (ili je barem tako zaključio Dobrica Ćosić) - "popušili".
- To srpsko odbacivanje "Londonskog ugovora" 1915. - uzdahnuo je Ćosić gledajući u tanjur pun već potpuno ohlađenih i nedirnutih pohanih lignji - ma vidite, to i nije toliko bio srpski imperijalizam koliko glupost, čisto političko neznanje. Nikola Pašić nije htio dijeliti Makedoniju. Eh, taj kobni srpski mit!
Prijeloman je trenutak u svemu tome, kaže Ćosić, bila tajna sjednica Srpske narodne skupštine, održana od 20. do 23. kolovoza 1915. u Nišu, tadašnjoj privremenoj prijestolnici Kraljevine Srbije. Na njoj je Nikola Pašić informirao srpske zastupnike o ponudi, tj. ultimatumu sila Antante, uz rečene uvjete, a kad se, trećeg dana sjednice, glasovalo, ogromna je većina zastupnika podržala Pašićev prijedlog i opredijelila se za to da se ratnim saveznicima kaže historijsko "ne". Najgorljiviji su pritom bili Pašićevi radikali, tj. poslanici njegove Narodne radikalne stranke. Jer, kako da se sada odreknu većeg dijela Makedonije, što je bila glavna stavka u savezničkom ultimatumu, a taman su za nju prolili toliko krvi u Drugom balkanskom ratu 1913.!
- Vidite - rekao je Ćosić - to su ti ludi Srbi, koji su izabrali tragičan smjer, usprkos tome što su nam Saveznici nudili sasvim drugi pravac. Da se prihvatila ponuda Saveznika, ne bi bilo albanske golgote, u kojoj je poginulo 150.000 ljudi, ne bi bilo mnogo toga - ne bi, vjerojatno, bilo ni Jugoslavije. Bila bi to potpuno druga historija, drugi historijski pravac!
Htio je reći: srpska je povijest od te sudbonosne točke - od kolovoza 1915. - mogla poći jednim, za Srbiju pozitivnim smjerom, ali je, isključivo zato što je tadašnje vodstvo Srbije to tako htjelo, pošla sasvim drugim, onim pogrešnim. "I kad već govorimo o granicama", upozorio me Ćosić, "u savezničkom su ultimatumu to bile vrlo ozbiljne granice - granice koje su Srbiji nudile najmoćnije europske sile. A ne ove Šešeljeve granice: Virovitica - Karlovac - Karlobag, koje su ludi došljaci u Srbiju izmislili!"
Pritom se krajnje kritički izrazio o dvjema vrlo brojnim mentalitetnim skupinama u Srbiji, točnije rečeno - o dva vrlo raširena mentaliteta u srpskom narodu. Prvi je, kako je rekao, "stočarski mentalitet" - taj su 1915. na političkom planu reprezentirali Pašićevi radikali. Među njima je, po Ćosiću, bilo dosta "budala i luđaka". A onaj drugi je mentalitet četništva - "ne toliko ideologija koliko mentalitet; ološ, donji sloj srpskoga naroda".
Tome je još dodao da u novijoj srpskoj povijesti (sasvim precizno - u 20. stoljeću) postoje najmanje dva prijelomna momenta kada su Srbi zauzeli pogrešan kurs. Prvi je upravo ovaj o kojem smo sada razgovarali - odbacivanje teritorijalne ponude sila Antante 1915., a drugi - 27. ožujak 1941., kada se reklo prkosno "ne" pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu. I kada se izazvalo Hitlera da napadne Srbiju i Jugoslaviju. Ovo drugo su, doduše, izazvali - kaže Ćosić - "Churchill i engleska špijunaža". Objašnjavajući mi sve to, Ćosiću se, odjedanput, otela iz ustiju jedna (polu)rečenica za koju sam poslije dugo razmišljao da li da je u ovome svom dnevniku citiram ili da je prešutim. Ne bih, naime, htio učiniti bilo što neumjesno prema Dobrici Ćosiću, budući da je on prema meni bio iznimno korektan i susretljiv. I, nadasve, iskren. I bilo bi mi doista krivo ako bi on zbog te rečenice imao bilo kakvih problema u srpskoj javnosti.
Onda sam ipak odlučio da je objavim. Zašto? Prvo, sve što mi je Ćosić te večeri u "Moskvi" govorio, ja sam pred njim zapisivao u svoj notes. On mi je praktički diktirao ono što sam bilježio. Uz pretpostavku, naravno, da to nije neobavezno ćaskanje nego moj istraživački razgovor s njim, za knjigu na kojoj radim.
Drugo, ta rečenica baca jedno sasvim drugo svjetlo na Ćosićev "srpski nacionalizam", ako se tim riječima može okarakterizirati njegov svjetonazor i ideologija. A velika većina povjesničara i publicista složit će se s time da Ćosić jest srpski nacionalist. On se sâm s tom etiketom ionako već davno pomirio.
Dakle, ta kontroverzna polurečenica glasi: "Ti mali govnarski narodi kao mi i vi (htio je reći: mi Srbi i vi Hrvati - op. aut.), kojima drugi kroje sudbinu..."
Naizgled - eksces. Nešto što je Ćosiću nekontrolirano izletilo iz ustiju. Ali ja to nisam tako doživio. Ja sam se nad tom polurečenicom duboko zamislio. Ona mi je već te večeri otkrila jedno sasvim drugo, puno manje poznato (ili nepoznato) lice o Ćosiću kao "srpskom nacionalistu".
Najprije sam pomislio: možda se tako izrazio da me "šarmira", da me i na taj način uvjeri da ga javnost (posebice ona u Hrvatskoj) posve neopravdano svrstava u srpske nacionaliste. A da on to nije. Kasnije sam došao do zaključka da je ipak riječ o nečemu drugome.
Pokušajmo načas zamisliti bi li bilo moguće da Franjo Tuđman ikada, pa i u nekoj neformalnoj prigodi, izjavi takvo što. Naravno, onda kad je još bio živ. Pa sve da govori i u svojoj vlastitoj kući, pred svojima najbližima. "Mi Hrvati i oni tamo Srbi - dva govnarska naroda." Ja takvo što ne mogu zamisliti. Ne mogu zamisliti da bi Tuđman o Hrvatima ikada rekao nešto tako negativno, kritički, osuđujuće, zapravo vrlo pogrdno i uvredljivo. On je o Hrvatima uvijek mislio sve najbolje i najljepše, uvijek ih je divinizirao i kovao u zvijezde, o njima se uvijek izražavao u superlativima. On je Hrvate naprosto obožavao.
Ćosić mi je sada pokazao da je on nešto drugo. Da je on jedna druga vrsta "nacionalista". Ili možda točnije rečeno: da je njegova motivacija da bude nacionalist posve drugačija od Tuđmanove. I ja sam to vrlo ozbiljno primio na znanje. Eto, zato sam tu njegovu naglas izgovorenu misao sada ipak citirao - točno onako kako ju je on meni rekao, a ja je odmah zabilježio. U idućim poglavljima ovoga dnevnika otkrit ću njezino dublje značenje.
Prije rastanka, nevezano smo razgovarali o još nekim temama, onako pod "razno". Upitao sam Ćosića kakvo je njegovo mišljenje o kosovskim Albancima. Rekao je: "Volio sam Šiptare" - misleći pritom na onaj raniji period, prije početka druge polovice 1960-ih, kada su Srbi i Albanci na Kosovu još živjeli u nekakvome svom "bratstvu i jedinstvu". Na moje potpitanje zašto ih je volio, nabrojao je tri razloga: "Komunistički humanizam... Karakterne slabosti... Divlji narod..."
Ali nismo se mogli - sada, kad smo već objema nogama ušli u to - previše udaljiti od tzv. "Londonskog ugovora" iz 1915. i načina na koji su ga Pašićeva vlada i Srpska narodna skupština "otkantali". Ćosić me upozorio da je to i dalje tabu-tema u Srbiji i da mu mnogi njegovi sunarodnjaci jako zamjeraju što o njoj svako malo govori ili piše. A prvi ju je put stavio na "dnevni red" - kako mi je naglasio: još u ono vrijeme kada gotovo nitko u Srbiji, osim šačice najupućenijih i najkompetentnijih povjesničara, o tome nije imao pojma - u četvrtoj knjizi svog romana "Vreme smrti", kasnih 1970-ih. U njoj je on rekonstruirao i tajnu sjednicu Srpske narodne skupštine iz kolovoza 1915. - odnosno njezin ishod - a da prethodno nije čak vidio niti njezin zapisnik. Rekonstruirao je to po nekoj svojoj spisateljskoj intuiciji, na temelju vrlo škrtih (polu)dokumenata i indicija.
Tek mu je, kaže, naknadno došao u ruke taj zapisnik, nakon što je četvrtu knjigu "Vremena smrti" već bio završio. Dao mu ga je stanoviti Petar Jovanović, unuk Petra Jovanovića starijeg koji je 1915. bio sekretar Srpske narodne skupštine. I koji je taj prastari zapisnik ljubomorno čuvao u svojoj privatnoj arhivi. A onda je, upravo na Ćosićev prijedlog, Srpska akademija nauka i umetnosti taj zapisnik otkupila. Preporučio mi je da ga svakako pročitam - pa da se iz tog povijesnog dokumenta prve kategorije i sam uvjerim kakvu su to sjajnu priliku Srbi, predvođeni Pašićem, izigrali. I kako su zbog stvaranja Jugoslavije, u kojoj su prošli tako kako su prošli, a Ćosić smatra da nisu prošli nikako, upropastili ideju o velikoj srpskoj državi koja im se nudila kao u priči.
Zapisnik se, rekao mi je, nalazi u Arhivu SANU i nema nikakvih problema da do njega dođem i da ga pročitam. On će, štoviše, nazvati akademika Vasilija Krestića, srpskog povjesničara i sekretara Odelenja istorijskih nauka SANU, i zamoliti ga da mi bude na usluzi.
Kad smo izašli iz hotela "Moskva" na Terazije, na svjež beogradski listopadski zrak, bila su već oko 23 sata. Možda sam i zbog te svježine osjetio u sebi laganu drhtavicu. Ali, vjerujem, puno više zbog onoga o čemu smo Ćosić i ja u "Moskvi" razgovarali.
Pred taksi-stajalištem - Ćosić je kući na Dedinje išao taksijem, dok sam ja stanovao blizu "Moskve" pa sam samo produžio dalje pješice - rekao sam mu:
- Doista, Dobrice, kako je snažan i uzbudljiv osjećaj samo pomisliti na to da je nešto, od jednoga datog trenutka u povijesti, moglo krenuti i posve drugim smjerom, drugim tokom, nego što je uistinu krenulo! Povijest je baš čudna i zagonetna stvar...
Ćosić se osmjehnuo. Vidjelo se da je to upravo njegovo osobno mišljenje, tj. da sam mu oteo riječ iz ustiju.
Time smo, pretpostavljao sam, još više učvrstili naše "savezništvo", već napola sklopljeno za onoga našeg prvog susreta, u Srpskoj akademiji, u svibnju 2006. Dobrica me ove večeri (doduše, na moj podsticaj) i više nego napalio na problematiku zvanu "Londonski ugovor", a ja sam mu zbog toga bio neizmjerno zahvalan. Desetljeće i pol me izbjegavao i zazirao od mene, još od Miloševićeve "antibirokratske revolucije" kasnih 1980-ih, kad sam se prvi put htio s njim susresti, a sada, kad je napokon pristao razgovarati sa mnom, zaigrao je na svoju najjaču kartu. Zabilježio sam u svoj dnevnik: "Ovako se ponašaju veliki i samouvjereni ljudi, koji su svjesni svog značaja i svoje veličine u prostoru i vremenu."
Ne mogu ne priznati da sam te večeri osjetio u sebi golemo uzbuđenje. Sada sam već bio stoposto siguran da će ovo moje beogradsko istraživanje na knjizi o raspadu Jugoslavije biti krajnje žestoko iskustvo. Imam u sebi jedan instinkt koji me obično ne vara, kad je ovakvo što u pitanju. Samo sam nekoliko puta u životu, otkako se bavim novinarstvom, imao taj neizrecivo uzbudljiv osjećaj da postajem sudionikom jedne velike avanture koja me može daleko odvesti. I nikada me taj instinkt nije prevario. Ovo sada nadmašivalo je sva moja dotadašnja iskustva.

Izdavač: Profil Knjiga, dio grupe Profil International, Zagreb
Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.

3. poglavlje

Sada, kad sam već otvorio temu takozvanog "Londonskog ugovora" iz 1915. - koji, iako ga Dobrica Ćosić tako zove, zapravo i nije "Londonski ugovor" nego nešto sasvim drugo - bio bi red da o tome kažem još nekoliko riječi.
Ćosić je tu temu, u četvrtoj knjizi svog romana "Vreme smrti" (koju je završio u prosincu 1978.), aktualizirao, tj. pustio u opticaj, onoga trenutka kad je u SR Srbiji, kod samoga Ćosića i njegovih političkih istomišljenika, već bilo potpuno sazrelo mišljenje da je ulazak Srbije u Jugoslaviju 1918. bila katastrofalna povijesna greška, kojom su se debelo okoristili svi jugoslavenski narodi - od Hrvata i Slovenaca do Muslimana (Bošnjaka), Makedonaca i kosovskih Albanaca - dok su na suhome ostali samo Srbi, koji su se prije ujedinjenja jedini među svim tim narodima mogli pohvaliti svojom samostalnom državom. I koji su svoju Kraljevinu Srbiju (koja, usput rečeno, početkom 20. stoljeća i nije bila bilo kakva država nego jedna respektabilna balkanska sila, s relativno razvijenim parlamentarizmom) dobrovoljno "utopili" u Jugoslaviju, napravivši time sebi veliko zlo, a svima ostalima - neprocjenjivu uslugu.
Kao glavne krivce za taj, stvarni ili tobožnji, kardinalan historijski gaf Ćosić i njegovi istomišljenici prozvali su tadašnjeg (iz 1915.) predsjednika srpske vlade Nikolu Pašića i tadašnjeg regenta, a budućega jugoslavenskog kralja, Aleksandra Karađorđevića, koji su među Srbima bili najveći zagovornici ujedinjenja. Naravno, uz brojne jugoslavenski orijentirane srpske (ali i hrvatske ) intelektualce koji su stvaranjem i širenjem ideologije integralnog jugoslavenstva pripremili teren za ujedinjenje.
Tako je u SR Srbiji tijekom 1970-ih došlo, ako se može tako reći, do svojevrsnoga "kopernikanskog obrata". Hrvati su u Nikoli Pašiću i kralju Aleksandru oduvijek vidjeli "bizantince" koji su preveslali hrvatski narod uguravši ga, mimo njegove volje, u "tamnicu naroda" zvanu Jugoslavija, u kojoj su hegemoniju imali Srbi. Tako smo u Hrvatskoj učili i u školi, na satovima povijesti. Ali Dobrica Ćosić sada - kad kažem "sada", mislim na 1970-te - pravi zaokret od 180 stupnjeva i kaže: "Ne, Jugoslavija je bila tamnica za Srbe, jer su oni u njoj izgubili ono najdragocjenije što su prije ujedinjenja imali - svoju samostalnu i relativno moćnu državu - dok su svi ostali jugoslavenski narodi, koji su prije ujedinjenja bili praktički "nitko i ništa", bez svojih nacionalnih država, porobljeni od naroda ili država puno moćnijih od sebe, upravo u toj Jugoslaviji, što su im je velikodušno "darovali" Srbi, došli do svoje toliko željene državnosti i samostalnosti, i to u proporcionalnoj mjeri u kojoj su Srbi svoju vlastitu, davno prije stečenu državnost nepovratno izgubili.
A taj je srpski "dar" Hrvatima i ostaloj jugoslavenskoj "braći" bio tim vredniji što je Srbiji 1915. od strane sila Antante bila ponuđena još mnogo veća "Velika Srbija" nego što je u tom trenutku bila i sama Kraljevina Srbija. Takva "Velika Srbija" u koju bi - ako bi rat završio pobjedom Antante - ušla, među ostalim, cijela Bosna i Hercegovina i velik dio istočne obale Jadranskog mora (sav onaj srednji i južni dio Jadrana koji, po pravome Londonskom ugovoru iz travnja 1915., nije bio obećan Italiji), s gradovima Splitom i Dubrovnikom.
To je, dakle, ideološka podloga s koje su Dobrica Ćosić i njegovi srpski istomišljenici ušli u završnu fazu raspada Jugoslavije, koja se zatim protegnula na cijele 1980-te. I koja je, početkom 1990-ih, završila onako kako je završila.
Spomenut ću samo nekoliko primjera iz kojih se jasno može vidjeti kako je Dobrica Ćosić u svojim javnim istupima tretirao tzv. "Londonski ugovor" iz 1915. (ustvari, ponudu sila Antante o stvaranju velike srpske države, koju su Srbi kategorički odbili), a u kontekstu novijih političkih događanja u Srbiji i Jugoslaviji, koji su okončani krvavim raspadom Jugoslavije te osamostaljenjem Hrvatske i Slovenije.
Dana 26. lipnja 1991. - samo jedan dan pošto je Hrvatski sabor jednoglasno donio odluku o proglašenju samostalne i suverene Republike Hrvatske (a identičnu je odluku donijela, za sebe, i Skupština Republike Slovenije) - Ćosić je u svoj dnevnik, kasnije objavljen pod imenom "Piščevi zapisi", zabilježio: "Svršeno je s našom Jugoslavijom! Zašta je izginulo skoro dva miliona Srba? Zašto smo 1915. odbacili Londonski ugovor, koji nam je garantovao državu sa srpskim etničkim teritorijama i Jadransko more do Splita?"
U svom velikom intervjuu beogradskoj "Politici", 2. listopada 2005., Ćosić je pak izjavio: "Po mom razumevanju XX veka, srpski političari najveću, kobnu grešku u nacionalnoj politici učinili su 1915. godine neprihvatanjem Londonskog ugovora. U tom nedomišljenom, preambicioznom činu odbijanja teritorijalnog projekta Londonskog ugovora kao ratnog cilja Srbije, sadrže se osnovni činioci potonjih srpskih pogrešaka i zabluda u nacionalnoj politici koje su prouzrokovale velike poraze i stradanja srpskog naroda."
A u svojoj besjedi, pročitanoj na Kruševačkoj filozofsko-književnoj školi u lipnju 2006., koja je objavljena kao feljton u četiri nastavka u beogradskim "Večernjim novostima", od 9. do 12. lipnja 2006. - bilo je to baš onih dana kada sam se ja doseljavao u Beograd - Ćosić je, uz ostalo, rekao: "Neprihvatanje Londonskog ugovora 1915. osnovni je uzrok nacionalne tragedije srpskog naroda u XX veku."
Jedan mali kuriozitet: u istome tom Kruševcu, ali 15 godina ranije, 19. siječnja 1991., uoči rata u Hrvatskoj, Dobrica Ćosić je održao izlaganje pod naslovom "Jugoslavija i srpsko pitanje" (kasnije ga je objavio u svojoj knjizi "Promene"), u kojem je u vrlo zaoštrenom obliku istaknuo: "Hrvati permanentno nezadovoljni svojim položajem u Jugoslaviji, iako im je ona srpskim neprihvatanjem Londonskog pakta sačuvala Dalmaciju 1918. godine, a 1945. godine povratila Istru, ostrva i Zadar sa okolinom, iako su imali ekonomski razvoj brži i uspešniji od razvoja Srbije i istočnih delova zemlje, poslednjih decenija bili su najsnažniji destruktivni faktor Jugoslavije i nosioci antisrpske koalicije."
Slično su rezonirali i ostali patriotski orijentirani srpski intelektualci, mahom iz Ćosićeva intelektualnog kruga, poput akademika Dejana Medakovića - također jednoga od mojih najvažnijih beogradskih sugovornika - koji je, primjerice, u intervjuu šabačkom "Glasu Podrinja" 18. travnja 1991. (kasnije uvrštenom u njegovu zbirku intervjua "Oči u oči") dao ovakvu izjavu: "Tim ugovorom Srbiji bi bile garantovane granice sve do poluostrva Planka kod Šibenika. Ne potpisujući ga, uz veliku ljutnju Carske Rusije, Srbija je Hrvatskoj spasila Dalmaciju. Prema Londonskom ugovoru, ona bi bila podeljena između Srbije i Italije."
U svojim pak romansiranim memoarima "Efemeris", i to u njihovu drugom svesku, Medaković citira jednoga svog rođaka - a zapravo, kako mi je sam priznao, izražava svoje vlastito mišljenje, koje glasi: "Sada se vidi da su na Krfu napravljene greške i da je trebalo prihvatiti ruski savet i potpisati Londonski ugovor koji je Srbiji garantovao granicu na poluostrvu Planka kod Šibenika."
Od hrvatskih povjesničara tim se kontroverznim pitanjem, koliko mi je poznato, dosad pozabavio samo Nikša Stančić, u svojoj knjizi iz 2002. "Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeću". On je u njoj napisao da su 1915. sile Antante "kao kompenzaciju za dio Makedonije koji je Srbija trebala ustupiti Bugarskoj za njezino pristupanje Antanti - Srbiji nudile Bačku, Srijem, Slavoniju, Bosnu i Hercegovinu, te teritorij srednje i južne Dalmacije koji nije bio obećan Italiji, što je bilo u skladu s minimalnim programom Srbije". Da je Srbija kojim slučajem to prihvatila, nastavlja dalje Stančić, "Austro-Ugarskoj bi... od hrvatskog prostora ostao pojas Hrvatske sa Zagrebom od Drave do sjevernog Jadrana, koji bi ustvari bio koridor Austro-Ugarske prema Hrvatskom primorju s Rijekom, jedinim njezinim izlazom na more".
Time je, naglasio je Nikša Stančić, bila razumljivija i opravdanija odluka hrvatskih političara, predvođenih Antom Trumbićem i Franom Supilom, da se i s hrvatske strane vrlo otvoreno i ofenzivno, preko Jugoslavenskog odbora, ide u projekt jugoslavenskog ujedinjenja. "Hrvatski političari su", napisao je, "strahovali da će u slučaju pobjede Trojnog pakta Hrvatska ostati i dalje u podčinjenom položaju, a da će ako pobijede sile Antante Hrvatska biti isparcelirana i trajno podijeljena između triju država - Austro-Ugarske, Italije i Srbije - te da će ciljevi hrvatskog nacionalnog pokreta postati zauvijek neostvarivi."
Ali nije Nikša Stančić jedini Hrvat koji tako misli. Nešto slično izjavio je i jedan hrvatski političar, dapače ne bilo koji. Nitko drugi do - prvi predsjednik samostalne hrvatske države Franjo Tuđman, u svom velikom intervjuu što ga je dao urednici "Vjesnika" Jagodi Martinčević 1. ožujka 1992. Naslov intervjua glasio je "Dr. Franjo Tuđman: Hrvatska pred duhovnom obnovom". Bio je to doista intervju u kojem je on najavio svoj ambiciozni projekt duhovne obnove hrvatskoga naroda.
U prvome dijelu intervjua Jagoda Martinčević je predsjedniku Tuđmanu postavila pitanje: "Danas je napokon ostvarena stoljetna hrvatska težnja samostalnosti. Zanimljivo je, međutim, da je jugoslavenska ideja, potekla upravo od Hrvata, od Križanića do Strossmayera, i dalje do Trumbića i Supila, starija od jugoslavenske države. Njeni su, dakle, prvi pobornici bili hrvatski kulturni prvaci... Kako vi kao povjesničar tumačite tu pojavu?"
Tuđman je, uz ostalo, odgovorio: "Svaka ideja, pa i ta jugoslavenska na ovom tlu... bila je uzrokovana položajem hrvatskoga naroda... U vrijeme raspada Habsburške Monarhije nakon prvog svjetskog rata nisu to bili samo Trumbić i Supilo, već gotovo sveukupna hrvatska inteligencija, koja je bila za ujedinjenje sa Srbijom, jednostavno opsjednuta jugoslavenstvom. I ne samo umjetnici poput Meštrovića, Kljakovića, Mile Budaka, Tina Ujevića itd., sve je to bilo u razdoblju prvoga rata opsjednuto potrebom ujedinjenja sa Srbijom, što je imalo i svoje opravdanje. Jer, ujedinjenje sa Srbijom spašavalo je hrvatske zemlje od daljeg drobljenja i porobljavanja. Da nije došlo do ujedinjavanja sa Srbijom, upravo bi Hrvatskom zapadni saveznici platili i Italiji i Srbiji, jer bi Dalmacija potpala pod Italiju, a Srbija bi vjerojatno dobila gotovo sve ono što je danas (ovo "danas" odnosilo se na 1991. - op. aut.) htjela osvojiti."
Ove je Tuđmanove riječi, ako se ne varam, jedini javno prokomentirao povjesničar Dušan Bilandžić, u svojoj memoarskoj knjizi "Povijest izbliza". Napisao je: "Čitam jučerašnji Tuđmanov intervju 'Vjesniku'. On ima pravo kad kaže da je bio ispravan ulazak Hrvatske u Jugoslaviju 1918..."
A kad sam Dobrici Ćosiću u jednome našem kasnijem razgovoru (8. prosinca 2008.) prepričao Tuđmanov odgovor "Vjesnikovoj" novinarki i urednici, rekao mi je: "Tuđman je u pravu. S pravom je to rekao, jer inače ne bi postojala Hrvatska. Ako Srbima daju more do Splita, do rta Planka, što bi bilo od Hrvatske? Uostalom, Hrvatska tada nije ni postojala, nego su postojale Hrvatska, Slavonija i Dalmacija. To su bile provincije Austro-Ugarske."
Tuđman je u svom odgovoru, u intervjuu "Vjesniku", posebno apostrofirao Dalmaciju, koja je 1915. - barem na papiru - bila na najboljem putu da bude podijeljena između Italije i Srbije. Onim pravim Londonskim ugovorom, iz travnja 1915., Italiji je, među ostalim, bila obećana sjeverna Dalmacija, do rta Ploče. A Srbiji su nepuna četiri mjeseca poslije, kad je Londonski ugovor već bio parafiran, sile Antante ponudile, za rečene teritorijalne ustupke, onaj južniji dio Dalmacije - od rta Ploče pa sve do iza Cavtata. Zato Dobrica Ćosić i njegovi istomišljenici obje te epizode i vole označavati jednim te istim imenom - "Londonski pakt" - iako u sklapanju onoga pravog Londonskog ugovora, u travnju 1915., Srbija ni na koji način nije sudjelovala niti je o njemu uopće bila pravodobno obaviještena.
Bit priče je naprosto u tome da je sjeverni dio Jadrana trebao pripasti Italiji (na što je Italija oduševljeno pristala), a južni dio Jadrana Srbiji (na što Srbija nije pristala), te da je granica između talijanskog i srpskog dijela istočne obale Jadranskog mora trebala biti na rtu Ploče.
Kako na rtu Ploče nikada nisam bio, pogledao sam na internetu gdje se točno nalazi. Našao sam vrlo zanimljive podatke.
Prvo, taj rt ima nekoliko (srodnih) imena. Neki ga nazivaju rt Ploče, drugi rt Planka, treći Punta Planka, četvrti jednostavno - Pločica.
Drugo, on se smatra prirodnom, zemljopisnom i klimatskom razdjelnicom sjevernog i južnog Jadrana. Zato je mudrim geopolitičkim stratezima i kombinatorima iz vremena Prvoga svjetskog rata i mogao poslužiti kao točka ili toponim koji dijeli sjevernu od južne polovice istočne obale Jadranskog mora.
Treće, nalazi se između Šibenika i Splita, točnije - u rogozničkom akvatoriju, kako u jednome članku na internetu piše: "koju milju jugoistočno od Rogoznice". To je najistureniji dio kopna u more, barem na tom području, ako ne i na cijelom Jadranu, pa je kao takav prepun strmih hridi zbog kojih je tu znalo biti puno brodoloma. Piše u jednome tekstu u "Vjesniku", objavljenom 15. srpnja 2005.: "Rt Ploče... jedna je od najpogibeljnijih plovidbenih točaka na istočnoj obali Jadrana kojeg se još u prošlosti nazivalo dalmatinskom Haribdom."
I četvrto, na tom se rtu nalazi jedna pitoreskna kamena crkvica, sagrađena 1333., a posvećena sv. Ivanu Trogirskom. Navodno je dotični biskup Ivan (živio je u 11. stoljeću) "čudotvorno spasio brodolomce hodajući po moru".
U ponedjeljak 6. studenoga 2006. otišao sam u Arhiv Srpske akademije nauka i umetnosti i javio se šefu Arhiva Miletu Staniću. Vrlo me ljubazno primio - uopće, tijekom čitavoga mog višegodišnjeg boravka i istraživanja u Beogradu uvijek sam u SANU bio dobrodošao i što god sam molio ili tražio, izašlo mi se ususret. Dani su mi na uvid i zapisnici s pojedinih sjednica Izvršnog odbora Predsjedništva Akademije, čak i oni iz 1980-ih, kad sam izrazio želju da ih pogledam.
Ovaj put, zanimao me zapisnik s tajne sjednice Srpske narodne skupštine održane u kolovozu 1915. Stanić mi je dao cijeli jedan fascikl u kojem je bilo nekoliko originalnih dokumenata iz Prvog svjetskog rata, a među njima i rečeni zapisnik. Ali - avaj! Zapisnik je bio pisan rukom, na teško čitljivoj ćirilici. Ne stenografski u doslovnom smislu riječi, ali za mene vrlo, vrlo teško razumljivo. Tek sam tu i tamo mogao odgonetnuti pokoju riječ. Jedino što sam otprve razumio, to je bio ishod glasovanja, na kraju trećeg dana održavanja sjednice - po starom kalendaru 10. kolovoza, a po novom 23. kolovoza 1915. "Za predloženi dnevni red" - što je u ovome konkretnom slučaju značilo: za izloženi prijedlog predsjednika srpske vlade Nikole Pašića, a protiv ponude sila Antante - glasovala su 103 zastupnika, dok su protiv bila samo 24 zastupnika. Omjer je, dakle, bio 103:24 u korist odbijanja savezničke ponude o stvaranju "Velike Srbije".
Još sam nešto uspio dešifrirati. Protiv Pašićeva prijedloga, tj. za Antantinu ponudu, glasovala su dva samostalca (zastupnika Samostalne radikalne stranke, koja je početkom 20. stoljeća nastala iz liberalnog ili lijevog krila Pašićeve Narodne radikalne stranke), dva tzv. "radikalna disidenta", tri socijalista (ili socijaldemokrata) i 18 liberala, dok su 69 od ukupno 103 glasa koji su se izjasnili protiv savezničkog ultimatuma Pašiću osigurali članovi njegove Narodne radikalne stranke.
Ishod glasovanja, koji sam pročitao u tom dokumentu, podudarao se s onime što mi je Dobrica Ćosić ispričao u hotelu "Moskva". Srpska narodna skupština je uvjerljivom većinom odbila Antantinu ponudu i time Europi odlučno rekla "ne".
Uz dokumente-zapisnike, u fasciklu što mi ga je dao na uvid šef Arhiva SANU Mile Stanić bio je i Zapisnik Komisije SANU o otkupu, datiran 31. siječnja 1976. Po onome što u njemu piše, Srpska je akademija otkupila zapisnik s tajne sjednice Srpske narodne skupštine od Petra Jovanovića iz Beograda, Sremska 3, "po ceni od 9.500 (devet hiljada i pet stotina) dinara". Članovi Komisije bili su akademik Vasa Čubrilović i znanstveni savjetnik SANU Rajko L. Veselinović.
E sad, što ću sa zapisnikom s tajne sjednice Srpske narodne skupštine, tko će to pročitati? A silno me zanimalo što su o ponudi sila Antante onako uživo govorili Nikola Pašić i pojedini srpski zastupnici. Mile Stanić ponudio mi je jedno vrlo praktično rješenje. Srpska akademija već desetljećima surađuje s jednom gospođom iz Beograda, Milkom Radović (stanuje u beogradskom naselju Medaković), koja je nenadmašna u čitanju i dešifriranju ovakvih teških rukopisa i koja bi mi, štoviše, taj zapisnik, kad ga dešifrira, lijepo mogla prekucati na papir, onako na miru, kod kuće, na svom vlastitom pisaćem stroju - pa bi bilo najbolje da se njoj izravno obratim. Ujedno mi je rekao da mi tu uslugu sigurno neće odviše skupo naplatiti. Dao mi je i broj njezina telefona. Zahvalio sam mu se i spokojan izašao iz zgrade SANU, uvjeren da sam riješio problem.
A onda sam napravio jednu malu grešku u koracima. Sutradan, u utorak 7. studenoga, u 10 sati prijepodne, imao sam dogovoren sastanak kod akademika Dejana Medakovića, u njegovu stanu u Krunskoj 15 (u istoj ulici u kojoj je i sjedište Tadićeve Demokratske stranke). Ne znam zašto, ali kad smo nas dvojica završili s razgovorom - moglo je biti oko 13 sati - zamolio sam Medakovića da on nazove svog kolegu akademika Vasilija Krestića i da me njemu preporuči, pa da eventualno ubrzam ovu proceduru s gospođom Radović. Doista ne znam zašto se Krestiću nisam odmah izravno obratio nego sam zatražio Medakovićevo posredovanje - tim prije što sam se s Krestićem ionako prethodno već bio upoznao, u listopadu 2004., kad sam za "Globus" pripremao članak o Memorandumu SANU. Tom sam se prigodom, dapače, upoznao i popričao sa svom trojicom glavnih autora Memoranduma - ekonomistom Kostom Mihailovićem, filozofom Mihailom Markovićem i povjesničarom Vasilijem Krestićem. Njima me pak preporučio moj kolega, poznati beogradski publicist Milomir Marić.
Medaković mi je s radošću učinio uslugu i iz svog stana nazvao Krestića, pretpostavljam u Akademiju. Spomenuo mu je dokument koji me zanima, a koji je, kako se sam izrazio, napisan na "nervoznoj ćirilici" pa ga ne mogu pročitati. No kad je obavio razgovor, rekao mi je: "Znate, Darko, Krestić se sada ljuti što mu se niste direktno obratili, nego ste mene zamolili za intervenciju."
Iznenadio sam se, nije mi uopće palo na pamet da bi se Krestić zbog takvoga nečeg mogao naljutiti. I to me malo zabrinulo. Nikako mi nije išlo u prilog da se Krestiću zamjeram, pogotovu ne zbog ovakve, u biti, beznačajne stvari. Kao sekretar Odeljenja za istorijske nauke SANU, te kao takav neposredno pretpostavljen šefu Arhiva SANU Miletu Staniću, Krestić je bio moj, ako mogu tako reći, glavni ulaz u sve "tajne" Akademijine arhive i sada mi je samo to trebalo - da si na ovakav glup način ta vrata zatvorim.
Dejan Medaković je vidio da sam pao u bad, pa me počeo tješiti. Rekao je da je i sam zatečen ovakvom Krestićevom reakcijom, ali neka ne brinem. "Znate, Darko, kad bih ja o takvim stvarima vodio računa, tada valjda ne bih ni postojao." Onda mi je, u nastavku razgovora, povjerio da je već duže vremena u jednome latentnom (ili čak i više od toga) sukobu s gotovo cjelokupnom beogradskom intelektalnom scenom, uključujući i nekadašnje Ćosićeve "siminovce", i to samo zato što je rođen u Zagrebu i što je podrijetlom zapadnjak - iako ga se u Srbiji svrstava u najtvrđe srpske nacionaliste. "Vjerujte mi, oni mene nikada nisu dokraja prihvatili, jer sam Zagrepčanin! I to traje još od Drugoga svjetskog rata, kad sam u Beograd došao kao izbjeglica iz Zagreba..." Medaković mi se tom prigodom otkrio kao čovjek tjeskobe.
Da ne duljim, "nesporazum" s Krestićem - ako se to uopće može nazvati nesporazumom - vrlo sam brzo izgladio. Nazvao sam ga i rekao mu da mi je iznimno stalo da mi se zapisnik s tajne sjednice Srpske narodne skupštine iz kolovoza 1915. što prije "prevede", tj. otkuca na pisaćem stroju. Odgovorio mi je da nema problema, da će mi to ona gospođa koju mi je preporučio Stanić vjerojatno htjeti napraviti, napomenuvši pritom: "Vi ćete to njoj osobno platiti, Arhiv Akademije s tim ne želi imati ništa."
U petak 10. studenoga sastao sam se, u Akademiji, s Milkom Radović i dogovorio posao. Šef Arhiva Stanić je fotokopirao cjelokupni zapisnik, tako da je gospođa Radović odnijela kući njegovu fotokopiju.
Ali sad nastupa novi problem. Dobrica Ćosić mi se ne javlja. Zovem ga na privatni telefon, jedanput, drugi put, treći put, nekoliko dana uzastopce - ali ništa. Ne odgovara mi na pozive. Pomislio sam: je li se možda teže razbolio? Je li otišao u bolnicu?
Od onoga našeg susreta u "Moskvi" bila su već protekla tri tjedna, a mi odonda nismo razmijenili riječ niti preko telefona. Zabrinuo sam se. Počeo sam se pitati jesam li možda negdje pogriješio. Ali gdje? A baš smo se, nakon večere u "Moskvi", lijepo, prijateljski rastali. Nisam slučajno u svoj dnevnik zapisao - kao "saveznici".
U srijedu 8. studenoga 2006. - između dva posjeta Arhivu SANU - ručao sam, kasno popodne, u restoranu "SOKOJ klub", u Mišarskoj. To je jedan nepretenciozan, ali odličan i nadasve ugodan restoran s domaćom, srpskom kuhinjom. Svojevrstan pandan "Vuku" u Karadžićevoj, pokraj kojega sam imao stan. Ali, za razliku od "Vuka", s predivnom velikom terasom, to jest dvorištem, nasred kojega je živopisni vodoskok u kojemu stalno pršti voda - tako da je tu osobito atraktivno, i nadasve opuštajuće, biti u ljetnoj polovici godine, kad vani nije (pre)hladno.
I evo kako je svijet mali: davne 1984. ja sam u Mišarskoj, u zgradi SOKOJ-a (to je bila kratica za Saveznu organizaciju kompozitora Jugoslavije), proveo najmanje tri tjedna, kao novinar magazina "Start", radeći na svom tadašnjem velikom projektu "Prva autentična glazbena top-lista u Jugoslaviji", što sam je, nakon mukotrpnoga istraživanja, uspio sastaviti na temelju statističkih podataka iz SOKOJ-a. To je bio jedan od mojih najvećih novinarskih uspjeha u to vrijeme. Mislim da je tu temu od mene bio naručio jedan od urednika "Starta" Maroje Mihovilović. Sjećam se i vrha te liste: prvi je bio Danijel Popović (s oko 730.000 prodanih ploča i kaseta), drugi Miroslav Ilić, treća Lepa Brena i Slatki greh, četvrti Novi fosili...
A sada sam u dvorište iza te zgrade, u kojem je restoran "SOKOJ Klub", za vrijeme ovoga mog sadašnjeg istraživačkog rada, na puno težoj i složenijoj temi "Raspad Jugoslavije", često dolazio na sjajne ručkove i pritom se malo družio sa svojim kolegama iz političkog tjednika "Vreme" - Filipom Švarmom, Dragoljubom Žarkovićem, fotografom Aleksandrom Andžićem i ostalima - jer se u zgradi pored tada nalazila i redakcija tog tjednika. Tako sam i toga popodneva, 8. studenoga, sjedio u dvorištu restorana s odgovornim urednikom "Vremena" Švarmom i s njim o nečemu ležerno razgovarao - nije bilo previše hladno pa smo bili vani - kad me odjedanput uhvatila samo meni poznata drhtavica. Jedna, kako da se izrazim, instant-panika. Pomislio sam: "Srijeda je, 8. je studenoga, a Dobrica mi se još ne javlja!" U trenu sam odlučio da moram nešto hitno poduzeti. Ne znam koji mi je to signal javio da je moj projekt, usprkos svemu što sam dosad napravio, u opasnosti.
Izdvojio sam se, na trenutak, od Švarma i nazvao mobitelom - ne Dobricu Ćosića nego njegova prijatelja, publicista Slavoljuba Đukića, koji me i preporučio Ćosiću prije mog dolaska u Beograd. U ovakvim paničnim situacijama obično ne griješim i pravim najbolje poteze. A najbolji je potez u ovome trenutku - u što sam se ubrzo uvjerio - bio nazvati Đukića.
Javio mi se. Potužio sam mu se da mi se Ćosić više ne javlja. Odgovorio je:
- Slušaj, Darko, on i dalje ima velike rezerve prema tebi, kao novinaru i istraživaču. Bio je krajnje nepovjerljiv i prije nego što si došao u Beograd, ali ja sam ga jedva jedvice nagovorio da te primi. Učinio je to, ali je sada u nedoumici ima li smisla dalje razgovarati s tobom. Moraš ga razumjeti. Što mu sve u životu nisu radili, što sve novinari, publicisti, književnici i svi ostali nisu o njemu pisali! Ima itekako ozbiljnih razloga biti nepovjerljiv i uplašen.
Oblio me hladan znoj. Zar i nakon onako opuštenog razgovora i večere u "Moskvi" da bude prema meni ovako sumnjičav?
Đukić mi je rekao da - da. Da Dobrica Ćosić i nakon našega susreta u "Moskvi" nije otklonio rezerve prema meni. I da mu je - njemu, Đukiću - predložio da se ubuduće sastajemo nas trojica zajedno. Ćosić, Đukić i ja. Tako bi se osjećao sigurnije.
Pristao sam, bez dvoumljenja, na tu opciju. Igram čisto i nemam se čega bojati. Ali sam Đukiću pritom još nešto rekao.
- Slušaj, Slava, Dobrica može postupiti ovako ili onako. Ali samo o njegovu kvocijentu inteligencije ovisi hoće li se dalje sastajati sa mnom ili neće. Ako mu je kvocijent visok, hoće, ako nije - onda iskreno žalim... Razgovarajući sa mnom, Dobrica svoju situaciju može samo popraviti. I to bi njemu trebalo biti jasno. Ovo što radim, to će sigurno imati vrlo velik odjek u javnosti, to neće biti tek jedna od knjiga o raspadu Jugoslavije nego nešto puno više. S njim kao glavnim protagonistom - ovako ili onako. Ako on to ne razumije, ja mu ne mogu pomoći.
Đukić mi je, kao pravi kolega, obećao da će mi i ovaj put pomoći. I da će s Ćosićem o tome obiljno porazgovarati. Nazvao me već za nekoliko minuta. Još sam sa Švarmom sjedio u "SOKOJ Klubu".
- Darko, sredio sam. I to ne samo za sada nego i za ubuduće. Mislim da s Ćosićem više nećeš imati problema. Dogovorio sam ti sastanak već za sutradan, 9. studenoga. Odmah ga sada nazovi da dogovorite točan termin,
Nazvao sam Dobricu Ćosića. Otprve se javio.
- Dođite sutra u 12.30... Da, da, pola sata iza podneva.
Upitao sam ga kamo da dođem.
- Kod mene kući, u Branka Đonovića 6. Da, na Dedinju. Zapravo, ispravnije bi bilo reći - na Topčiderskom brdu. (Ćosić, valjda zbog asocijacije na Tita, ne voli riječ "Dedinje" - op. aut.)
Odahnuo sam...

(Nastavlja se u knjizi ''Moj beogradski dnevnik'')

Izdavač: Profil Knjiga, dio grupe Profil International, Zagreb
Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.